Pregled posta

pošast "meme"

Uvalili ste mi ovaj »meme«. Mislio sam napisati nešto, ali shvatio sam daje moj život, i sve oko mene beskrajno dosadno i nezanimljivo. Teško mi je naći bilo kojih 5 fakata koje netko ne zna o meni, a da bi isti mogli biti bar i malo zanimljivi bilo kome.
Realno gledajući ja sam oduvijek bio soler, samoča je moj dom i moja radost. Još kao mali sma se znao izolirati od svega oko mene, tako sam jednom prilikom, nakon jutarnje prodike od strane bake, nešto u vezi sečerenja bijele kave (ja sam to uredno konzumirao bez cukera, a baki se od toga dizala kosa), odlučio cijeli dan provesti u hladovini sjenika, promatrajući događaje po selu malome. To je bilo klasično dosadno i bezoblično. Mir tišina tu i tam koji traktor, pa te baka zove na ručak, na što se naravno oglušiš, jer znaš da nema ničeg dobrog za ručak. Onda deda počinje urlati po dvorištu, pa je sused došel gledat kaj se događa. Pa su se rastrčalli i opet galamili, pa je došla joj jedna grupica ljudi kaj je urlala, i skvičala. Nakon nekog vremena kaj su tam izvodili bijesne gliste počeli su micati poklopac s bunara, e to mi je bilo zanimljivo pa sam se onda odlučio prikazati, što je imalo čudne posljedice po moju guzu.
Onda je došla osnovna škola. Tam su pak svi bili kivni na mene, a još su me prozvali i šminkerom. Svemu tome je bil razlog striko iz Kanade koji je onak uz pakete s najjeftinijim špagetima i pljesnivom rižom uvek spakiral kakve levisice ili wranglerice, kakvu traper jaknu (one izblajhane su mi uvek dobro stajale), a u to vrijeme je rulja išla u Trst po one rifle i lee jeans koji nije bil ni do koljena levisu.
Nakon tih traumi s etiketiranjem je došla srednja škola, i diferencijalno drugačije etikiranje i naravno propušio kao velika većina nas. Ja kao takav ne podnosim alkohol baš najbolje, tako da sam s vremenom morao razviti sposobnost „pametnog opijanja“. To se je sastojalo od jednostavnog fakta da sam se unaokolo skitao s polupraznom časom, elegantno preskačući runde. To švercanje je prolazio bez problema i odjednom sam postao poznat kao čovjek koji može popiti za trojicu. Još kad su skužili da mogu popiti pet piva bez da se idem otočiti, bezmalo sam postao ikona na školi.



Nakon srednje škole je došla vojska, koju sam malo odugovlačio, zavlačio i uletio u takozvanu „majsku klasu“ (to je uglavnom bila populacija bez završene srednje škole), što je s jedne strane bilo pozitivno jer sam kao „obrazovana osoba“ (nas trojica s maturom na 120 ljudi) imao malo popusta. Vojsku sam služio u deželi, na talijanskoj granici. Vojni rok, koji bi netko potpisao do penzije, tri mjeseca patnje na obuci, a onda lagana šetnjica po granici, tu i tam sretneš talijanske šminkere od žandara kak se s kampanjolama (onaj fiat-ov vojni džip) prevažaju po grani. S obzirom da sam bil pametan i načitan, te samim tim kao i odgovoran, vodnik mi je uvalio snajper, što je kod njega značilo da imaš 4 patrole manje tjedno, da tu i tamo u popodnevnim i noćnim smjenama mijenjaš kaplara na dežurstvima, kak sam rekel netko bi to potpisao do penzije. U toj vojski je bilo isto onak manje-više dosadno, učmalo, pa se čovjek olako opusti, izgubi osjećaj da brani bivšu domovinu, društvo, socijalizam,… Jedne noći sam tako bio u patroli. Pratilac, predivna dužnost, ideš za vođom, pustiš mozak na pašu, još je vrijeme bilo ok, polu oblačno, toplo, milina jedan. Rajon nam je prolazio uz rijeku, te smo s livade prelazili na cestu, pa opet na livadu, pa postaviš „zasjedu“, tj. ubiješ oko na pola sata, da ti brže prođe vrijeme. Nakon druge zajede krenuli smo prema trećoj, polako krenuli cesto, po pravilima službe; vođa je bila jedna beskrajno dosadna osoba kojoj su pravila bila iznad svega, spuštamo se s ceste na livadu. Odjednom nikakvog zvuka nigdje, kad odjednom iza leđa u nekom žbunju puckaju grane. Obično bi si to pripisivao nekakvoj živini, ali ovaj put me je nešto presjeklo, pa se okrenem, u zraku zaliježem, skidam snajper s leđa, repetiram i vičem „Stoj pucam“. Iz grma se polako prikazuju dvije siluete s rukama u zraku, te jedna tiho jeca, „ne pucaj, ne pucaj… ja sam … vodnik…. Šimšić…“. Meni niš jasno, ne znam jel je ili nije, kada situaciju izvlači vođa patrole s onim sranjima od lozinke i odziva. Uglavnom u kontrolu nam je došao vodnik s nekim kapetanom iz komande. Jadan vodnik nije sebi mogao doći, meni se čini da je i malo posjedio, dok je kapetan onako, reda radi, pohvalio pristup, reakciju, malo nas kritizirao jer kao imali smo preveliko odstojanje u patroli s obzirom da je mrak. Ta epizoda je bila lagano stavljena pod tepih, sve dok mi nije došla značka uzornog vojnika, a samim tim i skraćenje vojnog roka za 18 dana, na što je ovaj vodnik prokomentirao u stilu „skoro me ubi ovaj zagrebački hohštapler, a onda dobije nagradno…“.



S vremenom počele su mi smetati pljuge, te sam odlučio prestati s tim sportom. Odluka je pala prije deset godina. Kupio sam si negdje usred prosinca šteku Winstona, i rekao sam sebi, kad zdimiš zadnju, onda buš videl kak si držiš rijeć. Zadnju pljugu sam popušil oko pol jedan ujutro prvog siječnja 1997, usred novogodišnjeg tuluma, lagano pripit, i izdržao sam. To mi je bilo prvo, nadam se i zadnje odvikavanja od pljugi. U odvikavanju sam imao reću da me nitko nije nikad u birtiji nudio s pljugama, mada nitko nije znao da se odvikava, ali bome nisam nikome niti rekao. Prvu krizu sam imao nakon cca 3 mjeseca, ali to sam brzo riješio, jer sam počeo osjećati mirisi te mi je u krizama bila jedna jedina dilema na pameti, dali ču pušiti i smrditi kao tvor ili ne….
I za kraj, mog dosadnog života, dolazi još jedan fakt da sam nezanimljiv i nedruštvem. Meni je svaki event, druženje, tulum… gdje je više od cca 10-tak ljudi muka. Gužve i puno ljudi su mi traumatične.



Kaj se aplikacija tiće…prva je bila ICQ i mislim da ju ne treba pretjerano obrazlagati. Iza nje slijedi corel draw, aplikacija koja mi je na neki način otvorila put u današnji posel, otvorila mogućnost da nešto nacrtam kak hoču bez da moram pri tome potrošiti dvije gumice i tri paketa papira. Treći je photoshop, njega sam zavolio kad sam počeo ljudima docrtavati brkove, čelaviti ih, mijenjati im boju kože… tu negdje polako dolazi dreamveawer znači dodir s web-om, jer to mi jedno vrijeme bilo u opisu radnog mjesta i sljubio sam se s istim u roku keks, za razliku prema mučenju s onim frontpageom. I na kraju dolazi indesign, bome volim ga :o))

To bi bilo to, i ja bum to prekinul jer fakat neznam kog bi htel davit s ovim, možda laprdavu jer ju niko ni prozval, al ona je to ipak samoinicijativno opisala tak da …..




Post je objavljen 14.01.2007. u 21:11 sati.