Marketing
Neprihvaćen među ljudima ...
Kako je biti neželjen, neprihvaćen?? Pitanje koje mi često prolazi glavom. Ne znam, mislim da je jako teško tim ljudima. Ma i sama se bojim da jednog dana ne ostanem sama. Stvar je u tome što sam jednu večer razmišljala o tome kako je bilo djevojkama iz razreda u osnovnoj koje su bile terorizirane s strane mojeg društva i frendica. Ja iskreno nisam bila toliko u tome, ne kažem da sam cvijeće ali uvijek sam pokušala obraniti dio cura koje su bile potištene. Točno se sjećam jednog dana u osmome razredu ( stajale smo kraj učionice iz engleskog) kad je jedna cura ( ne želim sad spominjati imena) koja je možemo reći bila iz skupine djevojaka koje su bile u ''nižem'' rangu, kako su uvijek govorile moje tadašnje frendice. Došla je i pitala da li se može uključiti u naše društvo i početi izlaziti s nama. To neću nikada zaboraviti, a osobito odgovor djevojke u koju sam tada neizmjerno vjerovala. Ona joj je odbrusila da nikad neće biti kao mi, da nikada neće imati odjeću kao mi, da se nikada neće uklopiti… Što je s tim rekla?! Rekla joj je da je neprihvaćena, da nije dovoljna. A zašto?? Zašto ta djevojka nema pravo na život kao svi mi?! Pa živjela je u sjeni svih osam godina od kada je bila u tome razredu. Zašto joj ne pružiti priliku da se iskaže??
Ja sam stajala s strane, čula sam cijeli razgovor, morala sam nešto poduzeti. I tada sam ja rekla nešto, što mi nije žao, što možda mnogi ne znaju, mnogi su me možda ne mogu reći mrzili , ali nisu baš obožavali, jer nisu znali što je bilo… Stala sam na stranu djevojke koja je tada bila uplašena, nemoćna. S tadašnjom frendicom koja je pokazala svoje pravo lice nisam nikad bila dobra kao prije. Nije mi žao. Ne mogu reći da žalim za njenim društvom. Zato ne volim ljude koje druge osuđuju prema vanjskom izgledu, jer i sama sam bila žrtva toga. Došavši u srednju, grupica ljudi nas je skoro svaki dan ''masirala'' svojim glupim ispadima i riječima koje neću lako zaboraviti. Sve samo zbog stila odijevanja i jedne iskompleksirano-bolesno-lažljive osobe. Ali uspjele smo, moje frendice i ja. Izašle iz svega kao pobjednice. Jesmo…
Sad je prošlo ipak dosta vremena od tada, ali opet, neke stvari se ne zaboravljaju.
Zato nemojte osuđivati nikoga, neke osobe trebaju pomoć, naše društvo. Nije u redu ostaviti ih same, kao što sam rekla već – NEPRIHVAĆENE .
Jer nikome nije ugodno biti sam, pretpostavljam, iako mi se to nije dogodilo. Nadam se da neće niti ikome od vas. Ali kakvi smo prema drugima, takvi će oni biti prema nama.
Stoga drugi put razmislite kada ćete nekog ismijati, jer nije u redu…..
U to mi se nekako najbolje uklapaju Mansonove riječi :
---------------------------------------------------
Its not your fault that youre always wrong
The weak ones are there to justify the strong
The beautiful people, the beautiful people
Its all relative to the size of your steeple
You cant see the forest for the trees
You cant smell
Your own shit on your knees
---------------------------------------------------
Samo da pozdravim par osoba: moju dragu trojku, Luciju, Dinu i Mariju, zatim Lolu i Ellu bez kojih ne znam kaj bih, Vanju i Ivanu koje imaju posebnu ulogu u mome životu, naravno Šojaticu, Mateu i Capanicu koje mi uvijek razvesele večer i Robija koji me uvijek pozdravlja pa mislim da bi bilo u redu da ga pozdravim i ja. Ne smijem zaboraviti predivne mi frendove- Saleta, Velveta, Kljovana i Mrgića koji zadnjih godinu dana imaju veliki utjecaj na mene i moje raspoloženje…
Pozdrav ostalima koji me čitaju i s kojima se dopisujem. 
Ljudi uživajte !!!
Rudlava
Post je objavljen 12.01.2007. u 17:46 sati.