Ispod mene je ključalo. Od vreline i jare, strmi zidovi su počeli pulsirati, nadimajući se i stežući, izgledajući poput unutrašnjosti nekog živog organizma. Vatreni jezičci su se u mojoj omamljenoj svijesti pretvarali u plamene reptile, razjapljenih ralja i oštrih kanđi, u kojima su se ocrtavali svi strahovi iz dubine moje duše. Svakog časa su sezali sve višlje i višlje, pokušavajući doseći podest na kojemu sam stajao. Pripijen uz stijenu, opipavao sam savršeno gladak zid, uzaludno se nadajući bilo kakvoj naznaci pukotine, ili skrivenog prolaza, kroz kojega bih mogao uteći.
Vatrene kanđe su sezale već opasno blizu, kada se vrtlog vrelog zraka uskovitlao na podestu pored mene. Ruke mi se odvojiše od stijene, a snažan udarac u prsa me odgurne prema rubu podesta. Izgubio sam dah i oslonac pod nogama.
Padao sam.
Vrelina je prodirala, otupljujući mi sva osjetila.
Vatrene kanđe se brzinom munje ispružiše prema meni, grabeći svaki dio moga tijela.
Kidali su ga, a otkinuti dijelovi su nestajali, izgarajući. Ostala je samo, do kraja ogoljena, misao. Tišina je bješnjela oko nje.
Veliki serpent razjapljenih ralja se propeo iz magme gutajući me cijelog.
Ništa ne vidjevši, osjetio sam blještavilo bijelog svjetla.
…
Tiho je zarzao, nakon što me probudio gurkajući me lagano njuškom. Toplina daha iz njegovih nozdrva je godila. Nije ga preplašilo bljedilo moje kože.
Uspravio sam se i napravio par koraka, razgledavajući kameni plato ispred plitke pećine, koja je sezala svega desetak koraka u unutrašnjost obronka planine. Svoju odjeću i mač sam pronašao nedaleko od mjesta na kojemu sam ležao.
Vranac je stajao pored mene, lagano topčući, kao što bi to činio svaki put, kada bi predosjetio da uskoro krećemo na put.
Noć se polako predavala pred nadolazećim jutrom. Hodao sam ne osjećajući težinu na ramenima, rasterećen od svega onog slabog, što je izgorjelo u vatri. Pokreti su mi bili laki, čineći se kao da traju vječno, rastegnuti u vremenu.
Zastao sam na rubu platoa. Iz ravnice, podno planine, dopirao je miris zemlje koja je iz sebe rađala novi život, natopljena okopnjelim snijegom. Osluškivao sam nicanje trave, kapljanje i žuborenje vode pod snježnim pokrivačem, na rjetkim mjestima gdje ga je još bilo.
-Tko zna gdje je sada? -pomislih.
Kao u odgovor, zapuhne me udar hladnog vjetra, koji se obrušio s planinskih vrhova. U tom trenu izgubih dah i zamrači mi se pred očima. Obuzeo me osjećaj kao da sam iznenada potonuo u duboku i mračnu, mrzlu vodu. -Da li ću je ikad više vidjeti?
Povrativši dah, okrenuo sam se prema srebrnom srpu, koji se primakao jutarnjoj zvijezdi što je sjala na zapadu. Tračak mjesečine se odbljesne s malenog predmeta što je ležao na kamenu pred pećinom. Prišao sam mu i uzeh ga u ruku. Kopča s njenog sivog ogrtača zablista na mome dlanu.
-Bila je ovdje! Ona je isto prošla kroz… -zanijemih. -Ona je još jednom prošla… sve ovo…
Sunce se pomoli iza udaljenih brdašaca i jutro prokrvari crvenim oblacima, popraćeno tutnjanjem doboša i zvukovima truba koje su pozivale u boj. Slušao sam teške korake nepreglednih legija, dok su odzvanjali jednoličnim ritmom, na njihovom putu k bojišnici. Doboši i trube su na tren utihnule, a tada, ratnički poklik zaurla, jako, i zemlja se strese.
Rat je bjesnio. Moram natrag.
Post je objavljen 12.01.2007. u 13:39 sati.