Otvaram vrata sjećanja…
uranjam u pamuk blaženstva, smijeha i
zagrljaja.
Nevidljivim prstima ugode sjene me vode
k tebi,
zatvaram oči jer duša mi korak nosi…
Šapat…tek lagani treptaj kroz tišinu…
Paučina mjeseca, k'o bijela nevjesta, pruža
prste…jatak je na mojemu putu…
Predajem se vakuumu prošlosti, odjeci tvog osmijeha
sve su bliži dok ti pogledom rezbarim lik.
Volim te - univerzum vrišti našim glasovima,
isprepleće žile korijenja što ih natapamo
svojim bivanjem.
Ne, neću se vratiti – pjeva mi krv u žilama
dok zatvaram vrata iza sebe i ključ skrivam
u slapovima kose.
Drvo Spoznaje me prima u naručje…
bez vjetra, tek jedan list je u magičnom titraju
nalik otisku dlanova tvojih.
Smiješim se…
Uz mene si.
Post je objavljen 04.01.2007. u 20:59 sati.