Za početak, želim vam svima sretan i bagoslovljen Božić! Napokon, i ovaj blog doživio je svoj prvi Božić... Sad svima ostavljam komentare sa čestitkama, ali ipak ponavljam čestitke i ovdje... To bi bilo to, slijedi kraj priče...
I tako je Riki dobio pratiteljicu u svojim pustolovinama, i to takvu da bolju nije mogao ni poželjeti... Putovali su svuda, brdima i poljima, uz cestu i po divljini... Za hranu su se snalazili su se kako su god mogli... Smeće kraj kuća na koje bi naišli, a kad su bili u divljini, dolazio je u obzir i lov(koji im i nije išao baš najbolje na početku, ali su se ubrzo uvještili)... Često su gladovali, ali bili su sretni zajedno... Na svom putu, nailazili su na mnoge, njima čudne stvari, i to one vezane uz ljude... Prvi put, kada je primijetio neko smetlište u divljini, Riki je bio šokiran... “Pa ovo je grozno! Pogledaj samo! Gdje to bacaju smeće? U divljinu, u šumu...” - rekao je Nali. “Tko bi razumio ljude... Pogledaj što čine od prirode...” - Nala je primjetila. Drugom prilikom, u opazili su daleko neki grad... Bilo je još jako rano, i sunce se tek počelo pomaljati iza obzora... Nad dalekim gradom vidio se tamni, niski oblak smoga... Prizor je odisao sivilo, izgledao je tmurno, sablasno... Kao neki grad iz budućnosti(kakve možete vidjeti na filmovima), zagađen, siv, pun isparavanja... Činilo se da pripada nekom drugom vremenu, vremenu u kojem je divljina, priroda pala u zaborav...
Riki i Nala stajali su u tišini i promatrali grad “iz budućnosti”... Riječi nisu bile potrebne, prizor je govorio sam za sebe... “Što je čovjek, zapravo?” - zapitao se Riki gledajući taj prizor... “Biće koje, očito, nije baš razumno... Tko bi razuman mogao živjeti tamo? Tko bi mogao stvoriti sebi takav dom, okoliš?”. Svakim danom, sve više je vjerovao da su svi ljudi zapravo loši, izopačeni... Ovakvi prizori to su samo potvrđivali. Podijelio je s Nalom svoje misli. “Da, znam, žalosno je to... I ja tako mislim... Svakim danom sve više mi se čini da dobrota nije čovjekovo obilježje...”.
I idućih dana, sretali su slične prizore, sve sigurniji u svoje riječi, i s uzdahom bi nastavljali dalje, bespomoćni da išta učine...
Jednog sunčanog dana, stigli su do neke kuće, koja se Rikiju učinila poznata... Dugo je razmišljao, promatrajući tu veliku, seosku kuću, i odjednom mu je sinulo. Bila je to kuća u kojoj je došao na svijet... Prošle su mnoge godine od tada, Riki je sada bio zreo pas, ali još uvijek se sjećao te kuće i dječaka koji je bio tako dobar prema njemu, možda jedini čovjek koji je prema njemu tako postupao... “Možda je još ovdje” - pomislio je s nadom u srcu... “Ali, što je sada s njime? Nisu li svi ljudi zli? Možda je to bila samo djetinja naivnost!”.
“Što je bilo? O čemu razmišljaš?” - zapitala ga je Nala, koja je primjetila da je utonuo u misli. “Znaš kad sam ti pričao o svojim prvim danima.” - rekao je – “Sjećaš se toga?”. “Da, govorio si o kući u kojoj si se rodio, o onom dječaku koji je bio dobar prema tebi... Kuća je bila seoska, zar ne? Baš kao... Čekaj malo... Je li to moguće? Jesi li zbog toga tako zamišljen? Ovo je tvoja rodna kuća?!?!” -sinulo joj je. “Da, pogodila si.”. “Što da sada napravim?”.
“Ne znam ni sama...” - “A da pričekamo? Ako on još tu živi, vidjet ćemo ga!”. “Da, u pravu si. Kao i uvijek, imaš odlične savjete!” - pohvalio ju je iskreno, a ona se nasmijala(onako kako to psi znaju, više očima nego ustima). I čekali su...
Nebo je polako počelo tamnjeti, i prve zvijezde slabašno su pružale svoje srebrne zrake na zemlju... Sve je utihnulo, samo su se čuli prigušeni glasovi u kući, gdje su se upalila svjetla s dolaskom mraka...
Mrak je već poprilično zatamnio svijet kad su začuli neke zvukove i vidjeli otvaranje ulaznih vrata... U mraku, mogli su se nazrijeti samo obrisi tamnog lika, ali Riki je znao... Bio je to on, dječak... Izašao je vani u namjeri da baci smeće, i usput se malo prošeće, jer bila je prekrasna, svježa noć...
Kada je dječak došao do ceste, začuo je neko šuškanje u gmlju, i prepadnuto se okrenuo... Imao je što i vidjeti... Dva njemačka ovčara stajala su na mjesečini i promatrala ga... U prvi tren pomislio je da se radi o vukovima, ali ubrzo je shvatio istinu... Riki mu se laganim korakom približio, ali ovaj je ustuknuo. Ali, kad je pogledao psu u oči, u njegovim očima zasjala je iskra prepoznavanja... “Pa čekaj malo... To je Riki... Ti si ono malo štene koje smo prodali prije toliko godina! Ne mogu vjerovati da se još sjećam” - razmišljao je glasno, i Riki ga je razumio... Prišao mu je i nježno oblizao ruku, a dječak ga je zagrlio... “Riki moj mali... Tako si narastao...” - tepao mu je. Tada se priblizila Nala i oprezno onjušila dječaka...
Znate, psi imaju ono šesto čulo, mogu osjetiti nečiju dušu... I ona je odmah shvatila da je dječak dobra osoba... Jedna od rijetkih na ovom svijetu...
U tom trenutku, Riki se sjetio svoje majke, koja je već bila odavno mrtva, i tuga mu je obuzela srce... No, dječak ga je milovao i tuga se ubrzo pretvorila u sreću zbog tog ponovnog susreta...
“Riki, vidim da imaš i prijateljicu!” - osmjehnuo se dječak. “Ali, što sad da radim s vama? Pa ne mogu vas ostaviti tek tako! A, opet, ne mogu kući dovesti ni jednog psa, a kamoli dva...”
Što činiti... “Pa, za početak, nešto da ih nahranim” - razmišljao je - “a kasnije ćemo vidjeti...”.
To je i učinio, na veliku radost pasa koji već dulje vrijeme ništa nisu jeli... “A što sad?” - zamislio se...
Riki je znao u čemu je problem...
On i njegova družica naučili su nešto vrlo važno... Svjedočili su glupostima i ironiji čovječanstva, ali, sada su bili sigurni da nisu svi ljudi zli... I da još uvijek ima nade... Da još uvijek svijet može biti bolji, i to upravo zbog ljudi poput tog dječaka... Ljudi kojima moral nije samo pojam, već nešto više... Ljudi koji mare za druge ljude, životinje, i za cijelu prirodu...
Riki je znao da se dječak ne može brinuti za pse...Zahvalno ga je, s ljubavlju u očima pogledao i otkaskao zajedno sa svojom životnom družicom u tamnu, gluhu noć...
DODATAK:
Za Amelie:
Upravo sam vidio tvoj komentar, odgovorit ću ovako da lakše primjetiš... Pa, počnimo zapravo od kraja.. :D
Ne znam što će ti ti mailovi, ali žao mi je, ja ih nemam već odavno... Ti mailovi pripadaju jednom drugom razdoblju... Iskreno rečeno, očekivao sam nešto poput ovoga... Mislim, da se nećeš odmah javiti... Ne znam, toliko problema me muči u poslijednje vrijeme... Ne znam sto da ti kazem... U svakom slucaju, bilo bi mi drago da mi se javis kad napravis novi mail (preporucam yahoo, zbog spam filtera), moj mail imas sa strane, pa se slobodno javi... Onaj stari ni ja vise ne koristim bas zbog previse spama...
Sad opet na početak... Ovako... Što se tiče tog odnosa, ja znam dobro da nije bio u redu, nisam ni namjeravao ponavljati iste greške, jer stvarno mislim da sam naučio neke stvari kroz ovo vrijeme... Možda si u pravu, ne znam ni sam je li sada pravo vrijeme za taj susret... Ako ti nisi spremna, onda nije vrijeme...
Trebam li prekinuti i tu zadnju vezu? Ili je možda ono što nas veže jače od toga, ako postoji.
Prijateljstvo je ono što nas veže, i ja to neću zaboraviti. Vjeruj mi. Da se nisi javila, uopće, za mene bi to bilo razočarenje... i neću zaboraviti na to... Ne trebaš prekinuti tu zadnju vezu... Jer ja nisam veza sa prošlosti, ili barem ne želim biti, na loš način... Kažeš, zaljubila? Ne vjerujem, ali, u tom slučaju, dobro da znaš da sam to ja... To sam samo ja... To što se meni dogodilo, ne mogu nazvati ljubavlju... Vidiš tužan kraj, kažeš? E, pa onda si u krivu... Jer to nije bio tužan kraj. Ta veza bila je uspješna, unatoč svemu. Jer puno toga me naučila, naučila me kako cijeniti sebe, prihvatiti sebe kao osobu, fizički i psihički, naučila me da mogu biti voljen i na taj način... Nešto slično odvija se i sada, ali necu o tome...
Možeš me optuživati, kriviti, razumjeti, žaliti...ali to ništa ne mijenja.
Od ovoga, iskreno, ništa ne proživljavam, bar ne intenzivno... Ne žalim tebe, žalim što je ovako, ali znam da ne može drugačije, u ovom trenutku. Zajedno smo proživjeli mnogo toga... I ono u osnovnoj, i dopisivanje mailom, i razdoblje druženja, i ovu tek proteklu nekomunikaciju... I mislim da to sve nije bilo uzalud. Jer ne vjerujem u slučajnosti, ne više. Isto kao to što ti nazivaš "tužnim krajem". To razdoblje, i razdoblja poslije, i ljudi u tim razdobljima mnogo su me naučili. Sve zbog ovog bloga... Dobro, ne sve, ali većina... Zvuči glupo, ali zaista je tako... Upoznao sam toliko zanimljivih ljudi, stekao neka prijateljstva, shvatio da nisam jedini u nekim svojim željama i ciljevima. Da postoje ljudi koji će me shvatiti i prihvatiti takvog kakav jesam. No dobro, ne želim toliko o sebi pričati sada, čitaš blog, pa ionako gotovo sve znaš.
To je sve što mi za sada možeš ponuditi, pisanje, kažeš.. Govoriš kao da je to mala stvar... Možda ti se čini da je to, za mene, slamka nade... Ali nije. Jer, iskreno govoreći, i ja i ti znamo, i sama si to rekla, da je mene onakav odnos, tvoje stanje, jednostavno uništavalo na određen način. Ne želim bježati od problema, ali sada znam da ja tu ne mogu mnogo. Susretima sam ti samo odmagao ponekad... Vidim pred nama opet jedno razdoblje pisanja... Nažalost? Pa da... Iako... Ne znam, iskreno, nekako su me u zadnje vrijeme zaokupljali razni problemi, tako da o ovome nisam previše ni razmišljao.. Kada se nisi javila, nije mi to bio nekakav ogroman udarac kao što bi možda bio prije pola godine... Znači li to da je ona ovisnost prošla? Zauvijek ili privremeno? Ni sam ti ne mogu reći...
Ne znam više što da ti kažem, ali samo te jedno molim, za kraj... Zapravo, zaboravio sam još nešto... Nedavno sam počeo ponovno pisati onaj svoj dnevnik..
Da te zamolim... Iako je ovaj blog osobne prirode poprilično, ipak bih volio, pošto si izrazila želju za pisanjem(dopisivanjem, zapravo), da mi se javiš, kad otvoriš novi mail, na moj mail (srebrni1@yahoo.com)... Ovako mi je malo glupo.. Jer, ipak, znam da nisi jedina koja će ovo čitati... Sputava me ovo na neki način, unatoč svemu... Jer ipak se radi o komunikaciji između samo dvije osobe... Zato te molim da mi se javiš na mail kad budeš htjela... Možeš i ostavit komentar ovdje, ali onda mi bar daj svoj mail, jer ovako mi je stvarno čudno malo odgovarati... Mislim da je mail bolji način, puno bolji, za nešto ovakvo..
I nemam ti što oprostiti... oprosti sama sebi... to je ono što tebi treba... ne traži toliko isprike od drugih, pokušaj zatražiti je od same sebe... I javi se. Sretan ti Božić(bez obzira na vjeru)! Pozdrav...
Post je objavljen 25.12.2006. u 11:51 sati.