Samotnjak sam. Mogu provesti dane bez da razgovaram s ikim. Ne volim beznačajne razgovore koji se svode na prežvakavanje tračeva i ogovaranje zajedničkih (ne)prijatelja. Kada razgovaram, želim saznati nešto o drugoj osobi, ustanoviti koliko mi je slična, razmijeniti ideje.
Cinik sam. Mislim da ovaj svijet ne valja, da samo tonemo dublje i dublje u živo blato i da se nikada nećemo izvući. Kod mene nema ružičastih naočala, shvaćam da je svijet šahovska ploča, a mi ljudi samo figure. Netko moćan vuče sve poteze.
Moj život je rutina. Tijekom tjedna idem na faks ili gledam TV, nalazim se s istim ljudima i vodim jedan te isti razgovor iznova i iznova. Svake subote izlazim s dvjema prijateljicama koje su slične meni, uvijek na isto mjesto. Gotovo da već znamo redoslijed pjesama. I zato sjednemo u separe, razgovaramo o ispraznosti svega i pijemo. Pijemo karlovačko. A ja uz to i pušim, lančano, sve dok me ne zabole pluća, a pogled mi se zamagli. Sve dok ne otupim. Tek tada mogu podnijeti svakodnevicu. Poslije dođu dečki. Onda se zafrkavamo i smijemo, a poslije teturajući idemo kući, svaka u drugom pravcu, svaka sama za sebe.
Depresivna sam. Ponekad plačem bez razloga, sjedim u sobi i pokušavam dokučiti smisao svega, ali ga ne nalazim. Ponekad se sve čini tako crnim da pomišljam na samoubojstvo. Već sam nekoliko puta sjedila na krevetu iza zaključanih vrata s žiletom pritisnutim o zapešće, ali nikad nisam zasjekla. Nikad ni neću. Prevelika sam kukavica.
Student sam. Prva ponavljačka godina engleskog i njemačkog jezika i književnosti u Osijeku. Prokleta bolonja, sve je upropastila! Mrzim kolokvije, učenje glupih, nepotrebnih činjenica, mrzim ispite za koje se gradivo jednostavno ne može naučiti, mrzim zatucane profesore koji ne čitaju testove nego ih ocjenjuju na sreću, i one koji ruše studente iz čistog gušta. I mrzim njemački jezik.
Putnik sam. Svakog dana vozim se autobusom u Osijek. I obožavam to. To je zapravo jedna od rijetkih stvari koje volim činiti. Voziti se u busu, sjediti pored nepoznatih osoba i ne komunicirati s njima, ne znati ništa o tome tko su oni zaista. Volim sjediti na kolodvoru i smrzavati se, čekajući da autobus koji kasni konačno stigne i pritom promatrati ljude oko sebe, zamišljati njihove živote, svakodnevicu, obitelji i probleme, pogađati kakvi su zaista.
Ateist sam. Mislim da ne postoji ništa osim ovoga života koji živimo i da se poslije smrti samo pretvorimo u hrpu truleži i hranu za crva. Nema raja, pakla, anđela i svih tih stvari. Tužno je to zapravo, nemaš se čemu nadati kad tako misliš, ali eto…Nije da inače nisam pesimistična.
Inertna sam, spora, lijena, bezvoljna, nemam cilja ni aspiracija, ne želim ništa, već samo da me puste na miru. Volim slušati Janis Joplin, Boba Dylana, Brucea Springsteena, Gibonnija, Jamesa Blunta, Saru Thom, Nirvanu, HIM, Bon Jovi, Green Day, RHCP. Volim gledati film «Kosa» i maštati o Woodstocku i hipijima. Volim čitati Tolkiena i J.K.Rowling, i Deavera, Grishama i Salingera, i Jesenjina, Rimbauda, Baudelairea, i Wildea. I mnoge druge. Volim biti pijana i pričati gluposti, hodati gradom bez cilja i pokisnuti do kože, pušiti cigarete pred faksom i kritizirati profesore, volim biti glasna, ne odobravati gluposti, protiviti se standardima. Volim biti drukčija od drugih.
Nestrpljiva sam, ne podnosim glupost, predrasude ni rasizam, ne toleriram škrtost ni ljude koji od mene prave budalu. Smetaju me glasne, praznoglave plavuše koje samo misle na dečke i izlaske i ne znaju razgovarati o pametnim stvarima i umišljeni zatucani tipovi, i veliki vjernici koji oglašavaju svoju vjeru na sva zvona i uredno odlaze na sve mise, a u stvarnosti su zatucani, zli i prepuni predrasuda. Ne volim malene, konzervativne sredine, guše me pravila lijepog ponašanja i tabu teme. Dosađuje mi uvijek jednaka svakodnevica i isti ljudi na istim mjestima i stalnost, užasna stalnost.
Lilit
Post je objavljen 21.12.2006. u 21:01 sati.