What's in a rose,
by any other name would smell as sweet.
Kad sam imala 13 godina na zidu na koji gleda moj prozor osvanuo je grafit: KOKICA volim te.
I znala sam tog jutra da je namijenjen meni, jer nije bilo niti jedne djevojčice u dvorištu koja se isto tako zvala.
I, uz dozu srama, bila sam sretna. Jer moje ime bilo napisano na neboder i moje postojanje je bilo zauvijek zapečaćeno.
Oh da, tada me najviše brinula misao o postojanju i smislu svega.
O osobi koja je to napisala nisam niti razmišljala.
Toliko rijetko razmišljamo o našem imenu i koliko nas ono definira.
Čudo jedno čudno.
Do neke 15. godine nisam znala niti jednu djevojčicu koja se zove kao ja.
A ime mi nije rijetko, dapače, svi ga znaju. 6 slova.
Što je u imenu? Koliko se poistovjećujemo s našim imenom?
Bismo li bili potpuno drugačiji ljudi da se zovemo drugačije?
Obožavam svoje ime. Jer s njim sam rasla, s njim sam se stvarala.
On je raslo u meni koliko sam ja rasla u visinu.
I sad sam narasla do optimalne veličine. Više neću rasti.
Ali moje ime svako malo dobiva novu dimenziju.
Ovisno o tome tko ga izgovara.
Iskreno, tek kada sam prvi put iskreno i ozbiljno čula: KOKICA, volim te. shvatila sam svu tajnu svog imena.
Ona se krije u drugima.
Moje ime je meni lijepo ali ljepota mog imena se krije u osobi koja ga izgovara.
Post je objavljen 20.12.2006. u 14:06 sati.