Marketing
Hiroshima
Prošli vikend bili smo u Hiroshmi.
Hiroshima je grad od 1.1 milijun stanovnika, grad mladih, opuštenog življenja u kojem vrijeme teče znatno sporije i opuštenije nego u drugim dijelovima Japana.
Na žalost, nitko neće ovako početi opis Hiroshime. To je ujedno grad koji nosi stigmu da je na njemu čovječanstvo po prvi put iskazalo prijezir prema čovječanstvu. Grad gdje je ljudska arogancija dosegnula novu dimenziju.
6. kolovoza 1945. godine, u 8:15 minuta 75.000 ljudi je u trenutku umrlo od djelovanja radijacije, udara i topline. Do kraja 1945. godine još toliko izgubit će živote od smrtonosnih posljedica atomske bombe.
Na trenutak u kojem je cijeli grad izbrisan sa lica zemlje svjedoči spomenički kompleks u samom središtu grada. Jedini svjedok samog događaja je Kupola atomske bombe. Građevina koja na prvim fotografijama nakon eksplozije sablasno izviruje iz pustopoljine ruševina. Razlog zašto je bila pošteđena je trivijalan. Bomba je eksplodirala neposredno iznad kupole pa je zračni udar došao okomito na zidove zgrade i zbog toga ju je sačuvao.
I danas nakon 60 godina zgrada izgleda sablasno. Kamenje oko nje i polusrušeni zidovi nijemo svjedoče o tragediji. U trenutku su svi koji su se nalazili u zgradi kao i cjelokupni interijer, bili spaljeni. Ostali su samo zidovi...
Na drugoj strani rijeke nalazi se spomenik Sadako Sasaki. Kad sam prije puno godina čitao Sadako hoće živjeti nisam niti pomišljao da ću jednog dana vidjeti njene ždralove u živo.
Sadako je imala 2 godine kada je eksplodirala bomba. Bila je pošteđena i sve do 11. godine činilo se da ju je strahota atomske bombe zaobišla. Bila je sportašica, atletičarka, bez ikakvih problema. U 11. godini otkrivena joj je leukemija, bolest atomske bombe. Sadako je, po staroj japanskoj tradiciji počela izrađivati ždralove. 1000-ti ždral trebao je njenu jedinu želju (da pobjedi bolest) i ostvariti. Izradila je više od 1000 ždralova (najmanji od njih, manji od 1 cm. izloženi su u muzeju atomske bombe). Na žalost 1000-ti ždral nije joj ispunio želju - umrla je u svojoj 12. godini.
Priča o Sadako i danas dovodi velike grupe japanskih školaraca do njenog spomenika. Donose po 1000 ždralova i ostavljaju sa željom za svjetskim mirom.
Posebno upečatljiv je muzej atomske bombe. Ulaz u muzej je simboličan, 2.5 kune, vjerojatno za to da svatko može doći i poslušati priču koju priča.
A priča je nevjerojatna. Znate li zašto je bačena atomska bomba?
Japan je sredinom 1945. godine već bio na koljenima i tražio se način da se potpiše kapitulacija. Budući da je u svibnju rat u Europi završen sva se sila okrenula prema Japanu. Sovjetski Savez je također planirao objavu rata Japanu. Amerikanci su se bojali da, ukoliko SSSR napadne Japan, da će morati sferu utjecaja podijeliti s Rusima. Stoga su htjeli pod svaku cijenu završiti priču prije nego Rusi dođu blizu. Međutim, vrlo vjerojatno bilo je moguće rat jednako brzo završiti konvencionalnim oružjem. Međutim, Ameri su htjeli zaplašiti Ruse i cijeli svijet novim oružjem, i što je još tužnije, morali su opravdati trošak od 2 milijarde dolara za razvoj nuklearne bombe?!
A zašto je odabrana Hirosima?
Tražio se grad koji ima dovoljno veliku urbanu zonu u kojoj će biti moguće dobro proučiti djelovanje razornog oružja.
Tražio se grad koji je okružen planinama tako da se djelovanje radijacije može dobro fokusirati i dovoljno dugo zadržati da se vidi utjecaj.
Tražio se grad koji do tada nije bombardiran kako bi se efekt novog oružja mogao bolje uočiti u razlici između situacije prije i poslije bombe.
Muzej priča priču o životu prije i poslije 8:15 minuta. Izlošci nas vode iz trenutka u trenutak:
toplinske zrake 0.3 sekunde nakon detonacije temperatura se podigla na 7000 stupnjeva celzija. Toplina je spalila sve u krugu 4 km, a oni koji su igrom slučaja preživjeli bili su živi skuhani. Prikazuju se nevjerojatne slike - žena je na sebi imala kimono sa tamnim dezenom. Dezen joj se preslikao na kožu budući da tamnije nijanse jače upijaju zračenje (pa i radijaciju) od svjetlijih. Ili čovjek koji je u trenutku eksplozije proturio ruku kroz prozor. On je ostao živ, ali su mu prsti potamnjeli i do kraja života nokti na toj ruci su mu vrlo čudno rasli.
zračni udar porušio je veći dio grada. Slike prikazuju pustinju iz koje se sablasno uzdiže sačuvana kupola.
požari zbog topline i rušenja sve što je ostalo čitavo pretvorilo se u buktinju.
Prve trenutke nakon eksplozije slikao je japanski fotograf. Slike prikazuju potresne prizore. Ljudi s kojih visi koža, ispečeni, crni, leže po ulicama, oko njih pustoš...
Osvježenje im je stiglo u obliku crne radiaktivne kiše iz oblaka. U očaju pili su kišu koja im je zapečatila sudbinu. Tragovi kiše vidljivi su na izloženim predmetima ljudi koji su u grad ušli nakon eksplozije.
Priča se nastavlja dalje. Utjecaj radijacije na nerođenu djecu koja su u sljedećim godinama rađana s deformacijama i malformacijama.
Utjecan radijacije na kromosome - karcinomi, leukemija itd.
Svi eksponati u muzeju imaju priču iza sebe. U neposrednoj blizini mjesta gdje je bačena bomba obavljala su se rušenja objekata u cijlju širenja protupožarnih puteva. Na radnoj obvezi bila su djeca - 12, 13 godina, budući da starijih nije bi bilo, bili su mobilizirani. Većina izloženih predmeta odnosi se na tu djecu i svaki predmet iza sebe krije priču. Školska uniforma 12-godišnjaka - roditelji su ga našli ispečenog u bunilu u školskom dvorištu...
Tricikl 4-rogodišnjaka koji je spaljen dok se vozio po dvorištu. Otac ga je sahranio zajedno s triciklom iza kuće i tek nakon 40 godina prenio ostatke u obiteljsku grobnicu a tricikl donirao muzeju...
Cijeli muzej nalazi se na internetu i svakako preporučujem da se pogleda! Doista je snažna poruka da se nikada više ne ponovi sličan zločin.
Nakon bombe gradom su kružile priče da trava neće nicati cljedećih 75 godina. Već nakon nekoliko dana izbili su novi pupovi na spaljenom drveću. A tri dana nakon eksplozije profunkcionirao je gradski tramvaj?!
I na kraju - kad su 1996. godine tražili da se Spomenik Miru i cijeli kompleks proglasi svjetskom baštinom, samo su dvije zemlje bile protiv - SAD i Kina! 50 godina nakon svega neki ne samo da nisu sposobni priznati zločin i da su im na vlasti u tom trenutku bili ratni zločinci, nego ne dozvoljavaju niti drugima da govore o tragediji koju su prouzročili njihovi zločini... A ratni zločin ne zastarjeva - osim ako su ga počini pobjednici! Kolikog li cinizma!
P.S. Cijela priča ima i drugu stranu. Japanci su u drugom svjetskom ratu počinili masovne zločine po Kini, Maleziji i drugim dalekoistočnim zemljama. Ali ih nije počinio trogodišnjak na triciklu ili 11-godišnjak pod radnom obvezom.
P.P.S. Prošli tjedan sam saznao da je majka moje profesorice japanskog iz Hiroshime. Imala je 10 braće i sestara. Jedna sestra joj je 1945. godine poginula u bombardiranju Tokya. Svi ostali, zajedno s roditeljima poginuli su od atomske bombe. Ostala je jedino bratova žena s nećakom koji su taj dan otišli iz grada. Nećak je preživio, ali mu je od zračenja cijelo lice pocrnilo i takvo je ostalo do danas. Ona nikada nije htjela pričati o Hirošimi i bombi. Jedino se sjećala bistre rijeke u kojoj su se kupali kao djeca. Preživjeli su joj pričali o spaljenim ljudima koji su u rijeci tražili spas od boli i opeklina. I ta joj je slika uništila i sliku iz djetinjstva....
Post je objavljen 09.12.2006. u 16:35 sati.