Nedavno sam nakon dugog vremena izašla navečer među ljude. Bilo je to žensko društvo. Nismo baš prijateljice. Nekada smo bile "saveznice" u nekim situacijama i međusobno se pokrivale u sitnim "nepodopštinama", ali nikada to nije bilo neko prijateljstvo jer da je bilo trajalo bi. Tako sam i sada, kad su me zatrebale, pristala izaći, služeći kao alibi. Tako je i bilo. Popile smo par pića, malo se nasmijale, poslušala sam par tračeva, za koje moje "frendice" tvrde da nije trač, nego samo komentiranje, a tada sam ja otišla doma, a one svojim putovima. A čudni su putovi Božji…. Zapravo mi je taj mali izlazak dobro i došao, da se malo maknem od svega, od ove svakodnevice, da ne mislim stalno na posao.
Kada sam došla doma, uvalila sam se u fotelju, narezala kulena i sira. Moje "frendice" su se vjerojatno frkale negdje tamo pod nečijim plahtama, a ja sam se lijepo sfrkala u fotelji pred televizorom. U jelu me prekinula melodija s mobitela. Nepoznat broj…. Razmišljala sam tko bi to mogao zvati, jer već je bilo pomalo "nepristojno" vrijeme. Možda "sos" poziv. Odlučila sam se javiti. S druge strane muški glas. Muškarac! I to muškarac koji pita jesam li to ja?! (znači da nije pogriješio broj) I još pita gdje sam?! Pa doma sam (naravno), a gdje bi mogla biti! Za mene bi bilo čudno da nisam doma, pogotovo u to vrijeme. Pitao me da li znam tko je, a pošto ja nisam znala, predstavio se. Sjetila sam se tko je on. Ljetos smo se sreli na jednom sprovodu. Bio je pomalo razočaran mojim odgovorom da sam "već" doma. Poziv na piće onda drugi put. I ja pristala. Da, drugi put. Ako ga bude.
Ostatak večeri dok sam bila budna, tamanila sam kulen i sir i razmišljala o tom pozivu i to me strašno okupiralo. Kao da se ne znam šta dogodilo. Mijenjale su se faze mog raspoloženja. Od razmišljanja o tome kako je čisto normalno da možda izađem jednom s njim (ako se opet javi) do razmišljanja kako sam idiot i šta to meni uopće treba. Pristati na piće s muškarcem kojeg sam upoznala na nekim karminama poslije sprovoda?! Ništa ne znam o njemu. Znam samo da mi se tada činio pomalo simpatičan. Znam da je par godina stariji od mene, još dečko, nije u vezi.
Tko zna šta će biti. Vjerojatno ništa, poznajući samu sebe, ako me opet nazove, vjerojatno ću nešto izmisliti i odbiti poziv.
Ma, neću više o tome….ni pisati, ni razmišljati.
Post je objavljen 06.12.2006. u 20:04 sati.