I samo ne daj nikada
da nam ljubav bude navika
I samo ne daj, ne daj nikada
da nam ljubav bude navika
Probudi me strah, ne bih da te izgubim
samo ne znam kakve veze imaju godine sa tim
Idem dalje ja sa tobom zajedno
dok je tebe, nista drugo nije potrebno
Hm...
Čini li vam se uvijek tako?
Jučer sam sjedila i vozeći autobusom razmišljala:
Jesmo li uvijek s osobom samo zato što je volimo ili nas je jednostavno strah onog osjećaja samoće?
Što se treba dogoditi da bi osobu zauvijek ostavili?
Ni konstantno varanj i laganje više ne razara
veze,jer je jednu od te dvije osobe strah samoće!
SAMOĆA
Što mislite o tom osjećaju?
Ja ponekad volim biti sam i razmišljati ili sanjariti o nečem
za što sam sigurna da neće nikada biti ili
jednostavno se prisjećati nekih lijepih stvari iz prošlosti...
A opet nekada želim biti s čim više ljudi,
razgovarati,smijati se,pomoći nekome ili da neko pomogne meni.
Zanimljiva mi je priča o Zvončici koju je napisala Smuki.
Ona govori io djevojci koja je bila uvijek vesela,nasmijana komunikativna,
ali odjednom ju je nešto promjenilo.
Svaki dan joj je jednoličan,jednak i sve mora biti ko po špagi,
ali ne želi komunicirati sa vanjskim svijetom.
Njezin život je SAMOĆA i ona je njime zadovoljna,a vi?
Post je objavljen 03.12.2006. u 15:12 sati.