Proveo cijeli tjedan u stanu od frenda (k174). Suša na koju smo se zadnjih par dana navikli se nastavila sve do ove subote, ali smo ipak uspijeli riješit panj. Sredimo ga te otiđemo do našeg frenda i frendice (bobi i letvica). K174 nabavio novu metalnu pajpicu pa smo ju prvi put isprobavali sa bar išta kvalitetnom đikom. Ubili se. Ja i Bobi zabrijemo u njegovu sobu, on upali TV, nabrije zvuk do ibera, te stavi DVD od pink floyda...orgazam. Dok su k174 i letvica ušli unutra sa svježe srolanim spliffom, ja sam već bio prenabrijan, ali nakon tog jointa...
Prva stvar koju sam primjetio je da me faca užasno boli. Nakon toga sam shvatio da je to zato što su mi usta nategnuta u nešto što, usprkos željama, nije moglo biti osmjeh. Više je bilo pravilnog oblika O.
Cijelo to vrijeme slušajući prekaotičnu kompoziciju, koja na neki prečudan način ima smisla, sam bio najsretnija osoba na svije...u Hrvat...u okrugu od 100 km. Smijajući se od kombinacije boli i užitka iskrene suze su mi tekle niz lice. Ta me je nova navala topline bacila u još histeričniju navalu smijeha i grimasa, a Pink Floyd je bio božanstveni soundtrack za film u kojem sam se nalazio. Gledajući bend u svojim mlađim danima kako vidljivo natripani lupaju po instrumentima u savršenoj harmoniji, a opet u nepopravljivom kaosu, te vidjevši ljude na koncertu sa prenabrijanim i jednako nadrogsanim pokretima imao sam viziju djece koja se igraju.
Fakat predivno.
Post je objavljen 27.11.2006. u 20:52 sati.