to smo bili mi....
bilo nas je 13....
a sada nas vise nema...
i svakim danom se sve manje nadan da cemo opet postojat...
da cemo se opet druzit.....
da cemo opet biti kao jedno....
al moram priznati...
i ja se vas svakim danom sve manje sjećam...
kad kažem JA...
mislim na sebe...a ne na svoje srce...
koje će vas uvijek pamtiti...
koje će vas se uvijek sjećati...
svaka minuta znak je gubitka...
gubitka nas...
i onoga što smo bili....
svaki dan se sve više udaljavamo od vremena...
kad smo bili zajedno....
kad smo bili kao jedno....
jer zivot ide dalje....
kad kazem zivot ide dalje....
osjetim tugu....
jer moje vas srce nemoze tako lako zaboraviti....
zaboraviti ono sto smo bili...
i sto smo mogli biti....
kad prodem kraj naseg mjesta...
sjetim se nas...
i imam osjecaj koda nas gledam...
koda smo tu...
a nesto mi govori da nismo....
i pitam se zasto nismo...
sto nas je rastavilo i zasto nas je rastavilo....
nisam VAS odavno vidjela...
iskreno bojim se....
bojim se tog trenutka...
bojim se svojih nogu koje bi me odvele do vas....
bojim se onoga sto bi vam mogla reci...
ne ja....
nego moje misli...
i moja hrabrost....
ali znam da me niste zaboravili...
jer to nikada necete moci....
jer ja vas nikada nisam niti cu vas ikada moc zaboraviti...
Post je objavljen 16.11.2006. u 14:55 sati.