Je li vam poznat taj osjećaj?
Ja mislim da većini vas je...
Svakome od nas dođe da se maknemo od svih ljudi i budemo sami sa voljenom osobom.
Ponekad mi je dovoljan samo njegov pogled,više od smješka.
Ponekad mi je dovoljan samo njegov smješak,više od zagrljaja.
samo njegov zagrljaj,više od tople riječi,
topla riječ više od poljupca...
Kad nekoga volimo dovoljne su nam male stvari,barem meni...
Obožavam kad me gleda pogleda i nasmije mi se.
Volim kad znam što misli u kojem trenutku,a najslađe od svega mi je kad me nasmijava
i kad se jako trudi da se smijem i budem sretna.
Kad nisam uz njega,pomalo se bojim i sve mi je sivo.
On je kao moj anđeo sreće,smjeha,ljubavi,...
Moja svjetla točka života.
Nažalost,nije MOJA,ali ja je čuvam kao da je i ponašam se tako,iako me to možda odaje,ali to skrivam koliko je moguće...
Volim ga i stalo mi je do njega,ali ja mu to nikada neću priznati i on u to nikada neće biti siguran...
Želim da onaj kog volim bude slobodan,čak i od mene...
Želim da i dalje bude moja sreća,ljubav,tuga i tajna...
Post je objavljen 09.11.2006. u 19:37 sati.