Sve je vec odavno napisano na papiru,vise nema snova,samo prazna tama...trenutak...kada ce dan i noc postati jedno...trenutak kada ce tisina skladati glazbu...trenutak koji ce trajati vjecno...duboko u sebi...osjecam to...da...to je taj osjecaj...mrznja prema samoj sebi...nekada zaista nemogu shvatiti sebe...cijeli pojam...ljudski rod...zasto...zasto trenutno osjecam mrznju....ili radost?Nedefinirano....pogled moze biti dovoljan....dovoljan da udes u necije srce...i vidis...kakav je...sve njegove skrivene zelje...koje nekada zaista mogu biti razocaravajuce...mozes mu zaviriti u srce i vidjeti da ce se njegov plamen svijece na grobu uskoro upaliti...nesto nedostaje...njegov zivot nije potpun...jedina recenica koja se kao takva moze vidjeti u njegovim ocima je:well i'm so happy,i wanna die...can't you see?...oh...please...kill me...sve sto skromno zeli duboko u srcu je let na drugi svijet...pojam boljeg zivota...beskrajne radosti...suprotno tome...oni koji su vec dozivjeli taj let...zele se vratiti...zasto sve nemoze biti jednostavno...zasto me ne pustite da zivim kako hocu...nisam trazila da budem rodena...molim vas...pruzite mi to zadovoljstvo...da se ponovo osjecam lijepo...bezbrizno i sretno...male stvari mogu biti dovoljne...tada vise nemoramo sanjati...mozemo se probuditi...i nastaviti mirno zivjeti...pozurite se jer malo je dovoljno da zaboravim zivjeti....jedino sto mogu je...nadati se...ili cekati? aha..da,nesto sto se nikada nece dogoditi... :(
Post je objavljen 01.11.2006. u 12:28 sati.