Moram priznati da je zadnjih tjedan i pol bilo teško. Odricanje hranje i svih užasa koji su mi išli na živce je napokon urodilo plodom. Možda je to bila jedna od onih osveta svojoj debljini ili pak razočaravajući pokušaj savršenstva? No kako bilo da bilo uspjelo je. I nisam sigurna dali sam sretna.
Nemogu više smisliti hranu i sve što je hranjivo mi se trenutno gadi. Kada pomilslim na hranu diže mi se želudac. I to nije dobro. Jer ako tako nastavim bit ću bolesna a ne želim biti anoreksična kuja. Još jedna u nizu kojoj nema pomoći. Živjeti u sjeni svoje normalne prošlosti i gaditi se sama sebi svaki put u odrazu svojeg ogledala. Ne želim da me ljudi zapamte kao takvu,ali nema mi pomoći. Danas je dan kada sam totalno ušla u svoju bolest i sada znam da to više nije opsesija nego bolest. Nisam jela već 11 dana. Nemogu,ne želim. No kad se sjetim da mi to ne treba čuje se neki glas. Znam da imam problem,ali to je problem koji volim.Na neki način zavidim sama sebi na uspjehu i sretna sam što sam pobijedila neprijatelja. I onda se sjetim posljedica. Moja koža je posivila i crna je, koža mi se ljušti,imunitet mi je pao i imam 5 teških bolesti,zubi mi se ruše a o kosi da ne pričam. "pre mlada sam jebemu" mislila sam u sebi danas- "premlada za ovakva sranja, imam previše problema i još ovo". No to me spašava od sebe same činjenica da napokon znam kako ću umrijeti i od čega ,me tješi. Ali opet, ovaj pakao je grozan i ne želim nikome ovu bol. Neznate što vaš čega i malo vam čak i zavidim,jer da sam znala, možda bih usporila. No zar nije ovo nešto što sam ja htjela? nemogu kriviti bolest. Za sve sam ja kriva. Ja sam kriva za svoju prehranu. Strah me je. Hrane. 100 kalorija mi se čini previše. Sve je previše. Volila bi sakriti u kut i da se ne gledam razrušenu. Da nemoram gledati isfustrirano sestrinstvo propada meni pred očima. Bojim se svge što se trenutno čini kao oporavljanje. I sve št je dobro je loše u mojim očima. Nemogu obuzdati emocije, nemogu pbjeći sama od sebe. I ponekad tražim utjehu u hrani ali nema utjehe više. Nema ničeg što će me spasiti i što će me prigrliti. Ničeg.
Neznam što da napravim, znam da ću se uništiti ako ovako nastavim i nemogu više ovako, i neznam zašto je ovako ispalo. Ja sam razočaranje za sebe i za ljude oko mene. Dobila sam što sam htjela i više mi nije smješno. Da sretna sam valjda...dok ne pređem mjeru. Nikada nisam tražila ovo jednostavno se desilo samo od sebe. Moje ne prihvačanje hrane traje već par godina i htjela bih biti normalna osoba ali ne mogu. Moj dečko je jako zabrinut i voljela bih bar zbog njega neke stvari promijeniti. Neke stvari se nemogu promijeniti. Padam u nesvjest i nemogu stajati na nogama, tresem se a ne želim to? zar vi stvarno mislite da aj enbih voljela jesti? biti mršava i savršena i jesti manijakalno? voljela bi to više od svega ali ne mogu. I to nisam ja odlučila, moje tjelo je umjesto mene. Najviše mi je žao ljudi oko mene koji se brinu za mene a ja im nemogu udovoljiti. Jadan moj dečko sigurno nije tražio bolesnu curu...nije ju zaslužio....on je predobar a što je dobio za uzvrat? ništa.....ništa JEBENO NIŠTA!! DOBIO JE NAJGORU CURU NA SVIJETU. Nekada poželim biti mrtva samo da se on može smiriti od mojih problema, ali trebam ga više engo ikada, jer sam sama u ovome i nitko mi ne želi pomoći....i znam da ću umrijeti,evo svakog trena...znam to jer osječam. I onda mi ej žao zbog svega što sam učinila ljudima oko sebe. Kako sam ih sjebala, kako su vjerovali u laži. Y, moj dečko je jako dobar. Pametan je i vrlo brižan i stvarno ga ne zaslujužem. Ima već dovoljno problema da bi patio i zbog mene. I ne želim živjeti u znaju da ću ga povrijediti svojom bolešću.....rađe ću se ubiti samo da bi ona mogao nastaviti dalje. Tako je dobar, želi mi pomoći, a ja mu nedam. I ove noći kada me čopi napad astme.....neću uzeti pumpicu, pustit ću sve u kurac. Svijetu je dosta glupača poput mene. Nitko me ne želi ovakvu. Bolesna sam, rigam vlasiti život...rigam i rigam i rigam...ne želim jest pa rigam samu sebe.... on to ne želi...ali ja ga toliko volim...i prije nego što on ostavi mene zbog toga, ja ću ostaviti njega, ali sada zauvijek...dopustit ću si da svih ostavim i da odem na neko bolje mjesto, gdje neću morati razmišljati o tome.... moja najveća ljubav je on i bez njega moj život nema smisla, on me drži na životu jer da nemam nikoga ...nebi nitko imao ni mene a tako sa blizu svijetlu tnela....i tako me je lagano spasiti....5 pravih riječi i ostat ću živa "volim te i trebam te" i to mi je dosta, trudit ću se iz petih žila za druge. Ne želim ovo, ne ovako....nisam zaslužila ovo...
ne na ovakav način, ne sada,.....ne sada kada imam sve što želim....njega....samo za njega molim te....mia poštedi me
volim vas leptirice....
Post je objavljen 29.10.2006. u 00:43 sati.