Marketing
Glupost je vječna
Krajnje je vrijeme da ovjekovječim, osobu koja inače definitivno nije vrijedna pamćenja. Ona nije po ničem vrijedna; njena glupost je to što se treba staviti u muzej kako bi joj se mogle diviti mlađe generacije i zapitati se o vlastitoj obrazovanosti.
Ja sam uvijek sebe smatrala jednostavnom osobom. Uglavnom sam bila poslušna i radila što se očekivalo od mene. Rekli su mi prođi s 5 - prošla. Upiši gimnaziju – upisala. Završi gimnaziju – završila. Upiši i završi faks u roku – i to sam napravila. Ali nisam nikom dopuštala da mi naređuje kako da to sve napravim. (A bilo je i takvih inicijativa.) No ja sam učila ono što mi se činilo prijeko potrebnim, ostalo sam sama zaključivala, izvlačila se, snalazila na sve moguće načine... i izašla iz svega tog pametnija i mudrija, više-manje snalažljiva i samostalna te spremna učiti dalje svaki dan.
No eto Nevrijedna je pak bila sasvim drugi tip. Ne mogu reći da je smanjenih mentalnih mogućnosti ali nekako nikad ih nije iskorištavala. Išla je sa mnom u srednju školu i njen slučaj još uvijek ne mogu zaboraviti...
Ona je uvijek radila kako joj je bilo rečeno. Rekli su pročitaj tu i tu knjigu, ona je valjda čitala i sadržaj i ostale popratne sadržaje knjiga ali čisto sumnjama da je shvaćala bit knjige.
Nevrijedna opsjednuta zdravljem, kakva je, jedne je zime otišla kod doktora jer se zabrinula za vlastito zdravlje. Objasnila je doktoru kako su joj jako žuti dlanovi ove zime: da nema ona žuticu možda? Doktor iskusan kakav jest samo ju je pitao koliko mandarina pojede dnevno. Nevrijednoj nije palo na pamet da guljenje 1 kg mandarina dnevno ostavlja boju na njenim muškim dlanovima.
Jednom smo prilikom bili u štali sa konjima, tako smo joj objasnili, idemo gledati konje. Mislim dobro, i ja sam dijete s asfalta, i moji roditelji i njihovi roditelji... Nadomak punoljetnosti MORA SE ZNATI KAKO IZGLEDA KONJ, KAKO MAGARAC A KAKO KOZA, koliko se god živi u gradu!!!
Naime u dotičnoj štali igrom slučajeva nalazio se i jedan jarac. Nevrijedna, oduševljena njegovim likom sretno je kliknula:
-Kakav zgodni mali konjić!!! -I konji su umuknuli na trenutak...
-A, a, a, a, ali Nevrijedna, to nije konj! -brzo se javila vlasnica.
-Ma dobro, magarčić, ali baš je sladak!!! – opravdala se brzinom munje...
Sve u igri, pjesmi, šali ipak smo joj objasnili neke stvari. Kažem, nije bila smanjenih mentalnih mogućnosti, samo ih nije iskorištavala...
Nevrijedna je bila vrijedan učenik, sa najboljim ocjenama u generaciji; čak je održala govor na dodjeli maturalnih svjedodžbi u ime svih nas. Upisala je fax, naravno Pravo, gdje se mora naučiti svako slovo napamet i to joj je odlično odgovaralo. Bila je najbolji student Sveučilišta, primila Rektorovu nagradu i sad radi u struci...
Ali nekako, još uvijek ne mogu izbiti iz glave njenu ograničenost.
Nedavno sam eto silazila po stubištu i ugledala sam stakleni ormarić metalnih okvira, protupožarnog sadržaja, na kojem je pisalo: U SLUČAJU POŽARA, RAZBI STAKLO!
Odmah mi je pala ona na pamet! Kako, usred požara, spašava glavu bezglavo jureći po stubištu i ugleda gore spomenuti ormarić. U trenutku odlučuje treba li stati. Odgovorna kakva je, staje, golom rukom razbija staklo, raskrvavljuje se do lakta, i nastavlja jurnjavu niz stepenice... Nije pisalo što dalje...
Pametan onaj čupavi striček davno je zaključio: Dvije su stvari beskrajne, svemir i ljudska glupost. Za svemir nisam siguran...
Post je objavljen 23.10.2006. u 08:07 sati.