POVRATAK RATNIKA
Ako se vratim kuci,
Jednoga dana,
Ako se vratim kuci,
Iz ovog rata,
Pusti me da spavam,
dugo da spavam, moja draga.
Zatvori prozor draga,
Zakljucaj vrata,
Utisaj zvono draga, staroga sata,
Pusti me da spavam,
Dugo da spavam, moja draga.
Skini mi kaput draga,
I samo suti,
Sjedni kraj mene draga,
Doso sam kuci.
Pusti me da spavam,
Dugo da spavam, moja draga.
Ako me pitas draga,
Ja necu znati,
Suzama tvojim draga,
Ja necu dati,
Pusti me da spavam,
Dugo da spavam, moja draga.
Ako se vratim kuci,
Jednoga dana,
Ako se vratim kuci,
Iz ovog rata,
Pusti me da spavam,
Dugo da spavam,
Moja draga.
............
RASTANAK
Jos nocas draga budi tu kraj mene ti,
U nasoj sobi, sjecanje nek izgori.
Poleti ptico pustim poljem,
Rasiri krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Jos nocas draga
Njeznost stara govori,
To traze luku
Mojih snova brodovi.
Poleti ptico pustim poljem,
Rasiri krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Jos nocas draga Don Kihot zivi u meni,
Jos samo nocas.
Zablude smjesne i ovaj vjetar pijani,
Jos samo nocas.
Poleti ptico pustim poljem,
Rasiri krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Jos nocas draga tuga tuzno mirise,
Jos samo nocas.
Sutra sam stranac, sutra sam daleko, najdalje,
Jos samo nocas.
Poleti ptico pustim poljem,
Rasiri krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Sokol te nije volio.
Svu noc je padala kisa i
Drveni pod je skripao
dok sam se spremao za put.
Taksi je cekao pred vratima i
Telefon je poceo da zvoni.
Na stolu su ostale stare fotografije,
U sobi miris vina.
Jos nocas draga ja gledam svijetla ovog grada,
Jos nocas draga, putujemo mrak i ja,
Samo jos nocas,
Mrak i ja.
..............
VEC SAM TI PRICAO TO
Da li znas, i ja sam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvoristu... pod kestenom stol...
nekada...
prasnjava slika i cesta od sna... curice...
drugova pjesma... u dusi se budi djetinjstvo...
zamisli... mirise lipa.... i ljeto je tu...
kasnije snijegovi...
pramen sam magle pod neonskim svijetlom u zimu...
pricam ti... imao sam druga ko brata ja...
sada pustinja...
ceznjiva pisma... Pacifik od tuge i sjecanja...
kazu sudbina...
ta kurva bol ime mora imati... i razlozi...
milion prica, al' svaka vodi samo do pustosi...
pitam da li znas...
a znam da ne znas niti ces ikada shvatiti...
a i zasto bi...
oprosti, to gorka tecnost iz mene gluposti govori...
nije nostalgija...
ta je romanticno, nevino cedo, spram ovih stanja...
necu da spominjem, rat i uzase,
politiku, i slicna sranja...
necu da ponavljam... pravda ne postoji...
ta to je jasno bar...
hocu da dopustim suzu ljubavi,
sa njom sam divan par.
kasno je, znam... curi noc...
svaka je mala vjecnost za mene.
da, znam, moras poc,
o kako nervira kad zadnji autobusi se izgube...
pitam, ...da li znas i jam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvoristu... pod kestenom stol...
ah, vec sam ti pricao to.
.................
ZASTO DA SE NE DRUZIMO
Mogu se brda razdvojiti,
Mogu se parkovi razrovati,
Mogu se rastati zaljubljeni,
I kao zvezde oko Zemlje da kruzimo,
A zasto mi da se ne druzimo?
Zasto da se ne druzimo?
Mogu se istopiti snegovi,
Mogu se isprazniti parkovi,
Mogu presusiti izvori,
I kao ptice besciljno da kruzimo,
A zasto mi da se ne druzimo?
Zasto da se ne druzimo?
Mogu se kasarne napuniti,
Mogu nas vetrovi poneti,
Mogu se zidovi podici,
I oko njih kao slepi misevi da kruzimo,
A zasto mi da se ne druzimo?
Zasto da se ne druzimo?
A zasto mi da se ne druzimo?
Zasto da se ne druzimo?
.................
DO POLEDNJEG DAHA
Bio je nekako sav nakrivo,
tako i hodao, tako i skolu ucio,
i bas se nekako mucio da dokaze,
da ima i vaznijih stvari na Svijetu,
na primjer, u pubertetu,
kada smo svi rakiju u Vinkovcima pili,
Kasim je gledao Belmondove filmove,
i u Slavonija hotelu,
u nekom starom ocevom odjelu,
narucivao casu bijelog, hladnog, mlijeka.
Vucibatina neka, htjela me tuci,
znas ono, da ti kazem,
eh, ja sam oduvjek bio neki nezni poeta,
a Kasim bi, onako iz zaleta,
pomeo dvojicu, trojicu,
a zatim, poravnao kravatu i
rekao najmirnijim glasom na svijetu:
Sta je, sta si se usro od straha,
pet je do osam,
uh, odoh ja da gledam, "Do poslednjeg daha"!
Prolece u nasem gradu je bilo,
kako se kaze, puno sperme.
Znali smo kolektivno drkati,
onako majusni, brkati,
zavaljeni u sanac ispred protine kuce.
Oko nas zbunje i neko trulo pruce,
a Kasim, oca mu mangupskog,
odjednom odnekud izroni iz mraka,
i u par koraka, znas ono, stvori se nad nama,
on, i s njim, prava dama.
Znali smo je iz komsiluka;
Ajde, kaze, da vidim ko ce dalje,
dajem samo za pare,
a njemu, onako, zbog neceg u zraku,
moze taj svaku, ako bi htio.
A Kasim bi se, znas ono,
samo nasmijao i rekao:
Ajde ne diraj mi kurvestino drugare,
moze te povaliti baraba svaka...
uh, pet je do osam,
odoh ja da gledam
"Do poslednjeg daha"!
Ljeto u Slavoniji u mozak zapece,
ne vidi se nista od prasine...
Kasime, kaze, tako smo se, znas,
zvali nas dva,
po nekom detektivu iz X-romana,
pa neces valjda i ti, ko ovi vodozemci,
da ladis muda u barutanu,
ajde sa mnom u staru pilanu,
da vadimo gliste iz piljevine.
Sjedi tako na starom biciklu
i otpuhuje kolutove dima,
al' zaistinski, ne ko ova druga raja,
on ga povuce,
Boga mi, iz jaja.
I sjednem tako na stangu, ispred njega,
bos, u kratkim hlacicama,
a on sav obucen u crno,
i cipele crne na bosu nogu.
Vozio je polako,
nek vidi, kaze, svako, da smo drugari,
jos samo nam Belmondo fali,
da skupa vadimo gliste na pilani.
Bila je, znas, u nasem gradu
i jedna mala s pjegama,
mi smo, kao, bili u nekoj semi
ma, ajde vraga semi,
znas ono, bili smo do grla,
jedno u drugo, zaljubljeni.
Ime joj ne smem odati, ajde,
znas kako je sad...
Ona je tamo negdje, tamo, u Beogradu,
e, i znas ono, ma dobro,
znas sta ti hocu reci, jel' da?
Al znas sta je, svake zime Kasim joj
nove rukavice donese,
i kaze joj ovako, seretski se nasmije,
znas ono, kako on, j....., i kaze:
Mala... hajde, cuvaj se...
i ne izlazi suvise na zimu...
mozda ces jednom igrati na filmu!
Od tad je, eto, mnogo minulo ljeta,
i ja sam danas kao, neki esteta.
Znas ono,
filmom se bavim i ponekad pjesme pisem, al
majku mu,
nikako da zaboravim te moje Vinkovce,
i te moje blage ravnice,
gdje smo Kasim i ja,
od jutra do mraka,
zivjeli zivot do poslednjeg daha.
A neki dan, eto, stiglo mi pismo.
Kazu... Kasima nema vise...
poginuo je negdje u blizini Mirkovaca.
Na kojoj je strani bio, pitam ja?
Ma nije...kazu...taj puske nosio...
nekog je klinca na biciklu vozio...
nekog bosonogog decaka....
kad ga je metak pogodio...
sunce ti kalajisano... kazu...
ko kaskader na filmu
je kroz zrak proletio
i na onu prasnjavu cestu pao...
zatim se malo pridigao... i
onom decaku,
na francuskom nesto saputao.
I jos je kazu... zadnjim snagama...
nekako narocito poravnao...
a onda... lagano...
palcem desne ruke...
preko donje usne presao...
Do poslednjeg daha, mon amee,
do poslednjeg daha.
.............
Post je objavljen 22.10.2006. u 23:28 sati.