Marketing
Child in time
Neobična vedrina novog jutra i par usputnih osmijeha koje su joj poklonili natjerali su je da poželi promjenu.
Napokon je opet odlučila odškrinuti vrata sreći i dati joj novu priliku da uđe u njen život.
Zaboravila je već kakav je osjećaj udahnuti svjež, hladan zrak koji u trenutku razbisti um i tijelo.
Uvijek je na neki način voljela tu oslobađajuću hladnoću.
Zaboravila je već ljepotu povjetarca u njenoj dugoj kosi i opojan zvuk iskrenog smijeha.
Zastala je i najsmijala se svijetu oko sebe...djetetu u parku, zamišljenom čovjeku, čangrizavoj starici...
Svi su u sebi nosili ono isto - težnju za boljim. Ona ju je davno izgubila.
Ni sama nije znala kada se točno prepustila i odustala od življenja svog vlastitog života.
To joj je valjda, u tom trenutku, izgledalo najlakše.
Primjetila je da, unatoč njenoj boli i oklopu u koji se zatvorila, svijet nije stao.
Dani su nastavili prolaziti ne mareći za one poput nje koji će se jednom zapitati zbog koga su propustili život. Vrijeme je i dalje teklo, odnoseći drage ljude i događaje i pretvarajući ih u uspomene - tek obična sjećanja prizivana u trenucima samoće. Željela je više ali davno je odustala.
Čudan osjećaj nemira prostrujao je užarenim licem i hladnim dlanovima. Stajala je ondje, sama na cesti sa svim svojim snovima, nadama i željama. Znala je da mora odabrati put.
Mogla se okrenuti i neprimjetno vratiti u čahuru iz koje je bojažljivo izašla, nastaviti se skrivati iza propalih pokušaja ili odabrati borbu, preboljeti svoje poraze i skupiti snagu za one koji je tek očekuju.
Poraz je sastavni dio života, bez njega ne bi znali cijeniti pobjedu. U teoriji i nije tako teško, tješila se...
Ali stvarnost je nešto teža. Što ako ponovno padnem, a ne bude nikoga da me podigne, što ako je još jedan poraz više od onoga što mogu izdržati?...'' Pitanja su se gomilala, a odgovora je bilo sve manje. I tada je ugledala ono što joj je pokazalo kako dalje...
Nedaleko od nje neko dijete posrnulo je i razbilo koljeno. Suze su potekle bucmastim licem, a uplašeni jecaji prizvali su mnoštvo. Odjednom, dijete je ustalo i prestalo plakati.
Odlučno je otreslo pijesak sa odjeće i brišući suze s lica, nastavilo hodati.
Nije više tražila odgovor...upravo ga je dobila.
Znala je da je negdje duboko u njoj skriveno isto ponosno dijete kakvo je sada vidjela.
Morala ga je pronaći, dopustiti mu da joj pomogne.
Jesenska studen grizla je za obraze i napokon se pomakla s mjesta. Više nije bila na raskrižju, sada je hodala putem koji vodi naprijed. Ali...
bila je dovoljna sasvim tiha melodija, par zvukova dobro poznate pjesme koja je odnekud dopirala da je ponovno vrati u prošlost, da vrela suza opet klizne niz obraz.
Ovog puta ljutito ju je obrisala i nastavila dalje. Bio je to trenutak slabosti kakvih će biti još mnogo...
Znala je da taj dio sebe ne može promijeniti. I zato će ga sakriti.
Sakriti od pogleda drugih, od okrutnog svijeta, od sebe same. Naučiti će pobijediti sebe.
Ovaj put će zaboraviti i nema te suze koja bi je spriječila...ma koliko boljelo...
Post je objavljen 18.10.2006. u 10:39 sati.