... jedan mali izvještaj kako je prošao jedan vikend sam sa tatom i braćom.
Prvo što me zanimalo je kako će, u opće, proći odlazak na takav jedan vikend, a da se pri tome mami da pa-pa – e pa bio je to kratki pa-pa bez ikakvih problema. Hvala vrtiću – bez iskustava sa odlaženjem u vrtić ... ne znam baš ... no, eto.
Braća su stigla u jedan parkić, gdje smo ih čekali, i ... kao da su se vidjeli jučer. I da samo braća. I naša mezimica Tonka je išla sa nama, tako da je četa, koja je kretala u kombi (mi smo osuđeni na kombi – kad se svi potrpamo biva to 6 ljudskih i jedna pasja duša + stvari kojekakve. Ni karavan nema smisla u našem slučaju), bila poprilično bučna, lajava i ... zapažena.
A u bake (kod koje smo išli) sijaset drugih igračaka, knjigica ... i Tonka koja isto voli turiti nos u sve što se promatra i radi.
Tjah, bilo je i želja za nekim crtićima, knjigicama i igračkama koje su ostale doma (čini mi se da je to bilo u kontekstu da on hoće i baki i braći ... i, naravno, Tonki ... pokazati svo svoje blago), no to smo ... srezali helikopterima, Batmanima i trčanjem po dvorištu.
Kako je popodnevno spavanje u vrtiću oko podneva, mislio sam da će skoro zalelujati, no ... nije išlo tako lako. Tek oko ponoći.
Sutradan, u subotu, svega. Maleni je još uvijek u ljetnoj šabloni i nikako ne može shvatiti da sunce sja i on je vani ... a ne smije biti bos i brčkati se u vodi. Bilo je natezanja i ostalog ... no opet spasonosna Tonka.
Kuća je na brijegu i, samim time, ima podosta stepenica ... koje idu i gore, ali, bogme, i dolje. A on je naučio na ravno, ili, tu i tamo, na pokoju stepeničicu.
Veća je bila muka smiriti, ili, u krajnju ruku, i maknuti baku, koja je bila sva u brizi hoće li se seronja, jureći za Tonkom, strmo ... ono ostalo ... niz te stepenice ili ne. Bake ko bake, no Dem ko Dem. Jest šašav, ali i ziheraš kad treba.
Tako je barem za sada. Nije bilo ni mame da ga opominje, tata i braća zaposleni sređivanjem radione, baka zaokupljena klopom ili poslom u kući ... i morao je sam.
Moram reći, manja me je frka sada nego što će biti kasnije. Ovo je sad sve bilo, relativno novo, a kad pokupi malo sigurnosti ... biti će «opominjanja» kako se silazi niz stepenice. Nekako ja to ... iz vlastitog iskustva ... odrastao sam na njima i prošao sve faze «stepenica». Za sada se pridržava za zid, no stići će i faza preskakanja ili, barem, trčanja po njima ... a onda bumo videli, što bi rekli slepci, ne?
U radioni ko u radioni – svega interesantnoga, no, nakon prva tri, sa četvrtim je lakše, pa su se sve sjekire i sl. predmeti sklonili na ziher-mjesto, a ostavio gumeni čekić zavidne veličine i bili smo jako važni i vrijedni mlateći po cjepanicama (i drvarnica je odmah do) ... a glava je ostala bez i jedne čvrge.
Spavanje popodne? Oko 16, s tim da je brljao kod klope (nije taj imao vremena jesti), pa je za kaznu odfikario u krevet ... i nestao za 5 minuta.
I Tonka je, konačno, imala zaslužen odmor, samim time.
Na večer ... tamo di smo stali popodne ...
Ali ima novost – prvi put je klopao pizzu. Išao je redom od jednog do drugog i žicao «mali komadić da ne bude vuće». Za svaku sigurnost, imao je obred puhanja «u vuće», ali je mazno lijepi komad pizze. Glavno da je gore majoneza i kečap
I opet do ponoći.
E tad je vrag odnio šalu, jer se seronji i nije išlo u krpe.
Čoporativa via hajata, neću čut ni muhu (stariji samo hihotali, jer je najmlađi blebetao koješta, uključujući sve vidove tihog protesta) i konačno, nakon nekog vremena, prekid programa.
U nedjelju – dan za planinarenje. Naravno, Tonka i on.
Brijeg je skoro pod 45 .
Bogme, teško je guza išla gore ... i onda «Tonka – ne jajati na mene. Tataaaaaaa, Tonka jaje i gize me ... buaaaaaaa». OK, malo smo je našpotali ... i odoše oni u avanturu skupa.
Uz brdo ... pa još više ... pa još ... pa hop u šumu.
Do jarca, njih dvoje su si tu negdje po godinama (štene je oko 5 mj.) ... tko zna što im može pasti na pamet. Kad sam bio tu negdje, njegovih godina (pas je bio oko 4 godine) ja sam odlunjao za psom ... i to ojojojoj. Bilo je to davne neke -66. - -67. Cijelo me selo tražilo. I našlo me, ali nisu smjeli blizu, jer me pas čuvao – jedino ubiti ga. Nisu ga ubili – došli su moji, pokupili i mene i psa (on je dobio najveći odrezak koji je stari tada mogao nabaviti).
Nekak ... povijest uči ... pa odoh ja za njima.
Bili su na vrhu, i lako je bilo uspeti se, ali sad treba sići. To je tek frka.
A bezobrazni tata neće pomoći. No, mic po mic, bez kotrljanja (i to je tata probao kad je bio mali), završila je i ta avantura..
Sve u svemu, mama se dobrano odmorila od nas, mi smo naučili, malo, kretati se po strmom, baratati sa psom ... i vratili smo se.
Ovakvi vikendi sa tatom služe za čeličenje – nema brčkanja, mazuckanja kremicama, losionima, kasno se ide spavati. Kad se piški – vadi ga, obavi, otresi, brzo gaće gore i juriiiiššš dalje (još ako je bakino cvijeće cilj – di ćeš bolje).
Ali vatre se boji.
To ćemo morati riješiti jednim štapom, na kraju kojeg će biti komad špeka ili nečega, vatrica će fino grijati (sad je već šljiva), svi ćemo biti oko nje, a on će sam peći svoju klopu. Jednom, drugi put.
Doma – odmah mama u kadu, stvari u veš-mašinu, mačkaj, maži, čisti uši, peri zube ... mame ko mame.
Za prvi put ... super je ... ali, izgleda da smo se ipak prehladili.
Budemo vidjeli sutra.
Nekako ... ne čini mi se da je ovo kratki izvještaj. Ili?