Noć je zamijenila dan, mjesec je zamijenio sunce, a ja sam zamijenila dnevnu masku bezbrižnosti svojim pravim licem i spremila lažni osmjeh na noćni ormarić...trebat će mi opet sutra. Tišina se ponovno doselila, a misli postale preglasne. Toliko ti toga želim reći, toliko toga priznati, ali znam,... nikada neću smoći dovoljno hrabrosti. Zato ti pišem ove redove natopljene mojim mislima, mojom boli i svime što mi se nastanilo u dušu. Zažmirim i vidim tvoj lik. Vidim tvoje zelene oči kako me gledaju, osjećam tvoj miris, čujem ti glas, ali te ne mogu dodirnuti jer nisi kraj mene. Ipak, uvijek te nosim sa sobom. Uvijek si mi u mislima, u mojim snovima. Neprestano ponovno proživljavam sve ono što smo zajedno prošli i poželim vratiti vrijeme, jer tada bi sve bilo drugačije. Oprosti mi ako sam te povrijedila. Oprosti što sam bila glupa i slijepa. Molim te, nemoj me kažnjavati zbog toga jer sama sebe dovoljno kažnjavam. Grlio si me, a ja sam, grleći tebe grlila njega. Mirisao si mi kosu, a ja sam zamišljala da mi ju on mrsi. Tvoj dah na mom vratu imao je njegovu toplinu, a otkucaji tvog srca govorili su mi da želim slušati njegovo. Znam,... bila sam glupa. Nisam znala da sam samo jedna od onih na kojima je vježbao svoju hladnoću, svoju ironičnu samodopadnost.Poklanjala sam vrijeme gadu dok si me ti čekao. Mrzim samu sebe zbog toga i ne mogu podnijeti taj prokleti osjećaj krivnje, ali znam da drugačije nije moglo biti. Zato mrzim Doricu...mrzim njen lik ....sve što ona predstavlja...nju,...koja je imala sve što sam ja odpuhnula s dlana, a već sam to imala u ruci. Mrzim ju jer je imala tebe, jer te je mogla zagrliti, reći ti koliko te voli. Mogla je staviti ruku u tvoju, nasloniti ti glavu na rame, prolaziti ti rukama kroz kosu. Mogla ti je dati sebe i zato ponekad poželim biti ona. Tada bih se imala čega sjećati, bila bih dio tvog života, tvoje prošlosti i tvoje sadašnjosti jer ti je još uvijek stalo do nje iako ne želiš priznati. Možda nikada nećemo biti zajedno, možda moram prihvatiti da sam propustila priliku za nešto više,...a možda nam nije bilo suđeno. Neću više plakati jer suze ne mogu popuniti prazninu, ne mogu isprati tugu, ne mogu iscijeliti rane, a ni popraviti nepopravljivo. Neću biti tužna ako znam da ti je dobro, da imaš sve što zaslužuješ. Jedina želja za koju molim je da budeš sretan...sa mnom ili s nekom drugom vrijednom tebe, da ti ona pruži sve ono što sam htjela ja, da ni za čim ne žališ i da nikad ne osjetiš ovo što osjećam ja. Za mene ne brini, već ću se nekako snaći i dići iz pepela uništenih snova i propuštenih prilika. Samo te molim...sjeti me se barem ponekad...pusti me da živim, da budem dio tvoje prošlosti... i nemoj me zaboraviti jer ja tebe neću nikad... toliko duguješ ženi koja te voli više nego će to ikada itko moći!
by La rosa negra
Post je objavljen 08.10.2006. u 01:55 sati.