Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/bonagracija

Marketing

ispovijed opasnog uma

bas sam razmisljala. zajeb vec u prvoj recenici. nema veze. razmisljala sam o ljudima, onim bestijama o kojima se inace mnogo prica a neki se s njima i poistovjecuju. zapravo ljudi su cudna bica ali mijenjaju se. dodala bih, hvala bogu, jer kad se sjetim nekih svojih razmisljanja jos otprije par godina dodje mi da se ubijem. jebote, kako ljudi imaju cudna razmisljanja kad su mladi. mladji.
evo, neki me znaju duze, neki krace, neki misle da me znaju, neki me nikad nisu vidjeli. a tko sam ja zapravo. oni koji me duze poznaju ce na moje zadovoljstvo rec da sam vesela i luda. i jesam, to je nesto na sta sam ponosna. medjutim, ono sto me nervira, moje ponasanje pocelo je ovisiti o okruzenju. ja stvarno jesam vesela osoba po prirodi. zato nemojte sputavati moju osobnost. ne vi. ovo nije namjenjeno vama nego nekima koji se tu mogu prepoznati. vi to niste.

ovo je zapravo ispovijest opasnog uma. pisala sam o tome kako sam se, nasrecu, promijenila ali jedina stvar koja je posla po zlu je to sto sam postala jebeno suosjecajna. kako te to moze ispizditi. da, postala sam jebeno rame za plakanje. i nije to nista cudno jer je logican slijed dogadjaja ako si suosjecajan da postanes i to rame. ovo je proizaslo iz mojeg razmisljanja otprije neki dan. razgovarala sam s frendicom i zakljucila da sam iz cijele osobe presla u samo jedan dio tijela. ono rame koje sam vec spominjala. i nije neki napredak. to je ko kad mijenjas sobu s kupaonicom u domu za wc skoljku. iako je wc skoljka jos dobra jer se tamo bar mozes olaksat u miru. nebitno. ali i besmisleno. tako sam postala dio cjeline. a i smrsavila sam dramaticno u tih par zadnjih godina. aj da je nesto poslo kako treba ;)

jebote, sta te ljudi mogu iscrpiti. da ne kazem deprimirat. ako ih ne saslusas nisi dobar prijatelj. a jos ako si nedajboze dobar (kao ja, naravno:)) i ne zelis ih povrijediti... bolje da se ubijes. ali ja nisam suicidalna, imam blog. i onda ja dodjem, trudim se lupit par fora, prepricat neke zanimljivosti koje sam negdje cula ili procitala i...naletim na zid. jebote, ljudi se vise ne znaju smijati. ne iskljucujem ni to da me ne razumiju. ne moze to svatko. plus sto su ljudi jebeno egocentricni (mene su nekad lazno optuzivali za slicne stvari ali ja sam altruisticna nesebicna curica naprama nekim ljudima). recimo, neki dan sjedim s frendom... i on nesto prica, ja, ja, ja, ja se zaposlio, ja imam curu, super nam je ali bilo je problema, ja sam isao vamo, bio sam tamo, nisam bas skroz zadovoljan, muci me ovo, muci me ono...blablabla. i, pita on mene jedno tri pitanja, otprilike:

1. di si b, sta ima? ja kazem evo, staracki, ovo ono, ma nista, zezancija, vamo- tamo. trudim se pruziti mu primjer.
2. kad ce diploma? inace pitanje koje mrzim i vec sam ljuta pa kazem ne znam.
3. jesi jos uvijek s onim tipom? sta uopce to treba znacit...

eto tako... pitam ga par pitanja ciji odgovor bi mogao biti barem pomalo interesantan. na njih odgovori kratko, sa jednostavnim recenicama. fore se ne trudim bacat, jer on je sad "ozbiljan"... zamisli, o-z-b-i-lj-a-n. sta je to uopce, pitam se u tisini? ako biti ozbiljan znaci bit odrastao ja zelim biti dijete.

e sad, zasto ja kratko odgovaram na onih par postavljenih pitanja. e pa zato jer ih vecina podsjeca na ova zadnja dva koja mi je postavio gorespomenuti frend. ili jos gore kad te pitaju nesto u vezi trazenja posla ili slicnih problema. jebote, ja nisam tip koji se lijeci tako da druge opterecuje sa svojim sranjima. previse se ionako opterecujem s tudjima. meni je dovoljno da se neko neobavezno zeza sa mnom jer to je ono cime se hranim. hm, sad znam zasto sam smrsavila :) koji je ljudima vrag da misle da bit dobar prijatelj znaci pricat o ozbiljnim temama do iznemoglosti, bez sale... jebote, sta se dogodilo. jesam ja los prijatelj ako sad ovo pisem. sumnjam jer znam da cu ujutro kad prespavam opet bit ona ista zena, psihijatrica kojoj ne placaju.
ajme meni, evo ga, jedan tok misli i shvatila sam kad je sve krenulo po zlu. jebote u pionirima, bila sam zadnja generacija i kostalo me. uvijek sam bila streber a ubila me ona da "...cu marljivo uciti i raditi i biti dobar DRUG." i tako, kako sam streber, svatila sam to doslovno i sad su me iscrpili. e ti pioniri....


Post je objavljen 07.10.2006. u 22:40 sati.