Zbrkano vrijeme. Mjesto radnje nije ni važno. Ona se nije snalazila u vremenu i prostoru, ali se radnja odvijala.
Ležeći potrbuške na kožnoj garnituri i čitajući već sto puta pročitanu knjigu, razmišljala je zapravo o tome kako se dovela u ovu pat poziciju.
Zapištala je poruka i nervozno je prebacila knjigu na stol. Ustala se i pogledom potražila gdje li je ostavila to čudo. Pisalo je:
Solo si?
Nekako je automatski odgovorila:
Čini se.
Da, trebao je doći. Na tren. Ali minute su prolazile i ona je postajala nervoznija jer je imala neke dogovore. Nakon petnaestak minuta stigao je odgovor:
Želiš?
Glasno se nasmijala, uzdahnula i okrenula očima. Prsti su stvorili novu rečenicu:
Koji si ti sadista!
Nije dolazio. Nije mogao. Tako je barem rekao. Nije uopće razmišljala vjeruje li mu ili ne. To toga trenutka nije bilo važno. Okrenula je neki drugi broj, najavila da kreće i uletjela u auto. Odlučila je da nisu svi trenuci stvoreni za čekanje i da ponekada jednostavno ne ide. Čemu forsirati?
U jednom trenutku sve se promijenilo. Baš onako kao nam život poput naleta vjetra otvara sve prozore i u sobu pušta drugačiji zrak. Stala je. Ponovo me nazvala i tužno progovorila:
-Malena, ne izlazi još van.
-Ali već sam vani- pokušala sam odbiti sve ono zašto bih se morala vratiti unutra –Kaj je bilo?-
-Mila, poludjet ću. Ako ja ne obolim na živce ove noći, neće nitko.
-Ajde, doći ću ja po tebe.
-Nemoj.
-Ajde, ajde. Ja sad sjedam u auto i dolazim.
-Ok, možda bolje. Čini mi se da nisam u stanju logičnim slijedom prebacivati brzine.
Okrenula je auto i vratila se natrag. Ruke su joj se tresle na neki čudan način iz nekog neobjašnjivog razloga. Ušla je u garažu i u svoj toj ludnici počela se smijati sama sebi jer nikako nije mogla uparkirati auto. Smijeh je bio potreban, nužan i očekivan! Nikada ranije nije štekala s takvim banalnim stvarima kao što je auto. Bilo je to i razumljivo jer je ponekada znala čuti kako ipak ima muške šarafe u sivim stanicama. Udarila je dlanom po volanu i isti tren pomislila bi li se air-bag otvorio od siline udarca? Pomalo je gubila kompas.
Palo joj je na pamet da auto ostavi tamo usred garaže, otvori sva vrata, s ključem u bravi i ode. Kakve veze ima? Njoj auto ne predstavlja ništa! Tada je podigla pogled i u retrovizoru vidjela dobro poznatu majicu. Ovoga puta je nije nosila osoba kojoj je pripadala. Otvorila je vrata, nekako sagnula glavu i rekla:
-Imam jednu molbu…
-Koju?- njegov glas prostrujao je poput dobro poznatog početka, nekog dobro poznatog filma u crno-bijelom izdanju.
-Hoćeš mi sparkirati auto? Molim te…
-Ok. Kako? Unatrag ili?
-Svejedno je. Bilo kako. Ja ne mogu.
Nije se nasmijao. Dobro, možda i je, ali ona to nije vidjela. Tog trenutka joj je bilo posve svejedno hoće li je smatrati glupavom. Ona je bila ona, sigurna u sebe i ne opterećena svojim strahovima. Uvijek je naivno priznavala svako svoje stanje duha. Možda ovoga puta više to neće učiniti.
Njezinu želju ispunio je jednim potezom. Otvorio je vrata, ali se ona sagnula i jednom rukom pokušala skinuti prednju ploču radija. U tom trenutku osjetila je njegov dah na svom vratu. Lagano se povukla iz auta i ispravila. Već u drugom trenutku stajao je tik do nje i samo rekao:
-Haj…
Poslije toga je nestalo svijetla i tame, prostora u kojem su se nalazili. Nestali su njihovi životi, realnost koja ih je okruživala. Dodir je bio topao, nježan, strastven i baš onakav kakav je oduvijek željela. Pomislih da je taj tren pored njih protrčao bijeli zec s velikim satom u džepu i ukrao svo vrijeme svijeta i poklonio ga onima kojima je bilo najpotrebnije.
Pomišljam kako su mislili da čine ispravnu stvar jer ipak, svi mi volimo dramatizirati, život je samo jedan. Trenuci su nepromjenjivi, nenadoknadivi i nikada više ponovljivi. Sreća je i uhvatiti samo jedan takav trenutak.
Znala sam da je izgubila pojam o vremenu i da joj je vrijeme tada bilo jedini neprijatelj. Ipak sam je nazvala da sam stigla.
-Ej, mila, tu sam.
-Ok, stižem, minuta.
-Dogovor.
Napravila je još par koraka usporedno s njim, okrenula se prema njemu i zaželjela samo još jedan savršen trenutak mira, spokoja, nježnosti i strasti.
Jednom, ne tako davno, mi je rekla: Samo jednu minutu. Samo to tražim. I ako je dobijem, neću više nikada ništa zaželjeti.
Mi ljudi nismo skromni i laž je nužno sredstvo kojim izražavamo eksploziju vrhunca. Ne lažeš da bi nekoga povrijedio, nego da bi sebe spasio.
Kada se odmakla od njega, na tren je osjetila miris njegovog parfema i znala je da je vrijeme da ode. Rekla je da se ni ne sjeća je li ga pozdravila. Otrčala je samo uz stepenice i nestala.
Snažno je otvorila vrata moga auta i nasmijala se.
-Ajmo, vozi. Bilo kuda.
-Si ti dobro?
-Jesam. Ne pitaj.
-Reci mi samo da li si sretna?
-Sretna? Mislim da da. Što je sreća uopće, draga moja? Ajde, vozi.
Sjele smo i samo se nasmijala, lagano zavalila u stolicu, prebacila nogu preko noge, zapalila cigaretu, povukla dim, osmjehnula se i rekla:
-Ne pričaj mi ništa idućih pet minuta. Neću te čuti.
Bilo mi je jasno da je zaokupljena svojim mislima, dvoumeći se oko toga je li ispravno igrala ovu opasnu igru, zna li uopće pravila, može li ih poštovati?!
I sada dok sjedi ispred mene smijem joj se jer znam da se osjeća pomalo dječje, zbunjeno i poletno.
-Pazi da ne bubneš naglo na tlo.
-Bez brige- smije se –naučila sam kako se sigurno prizemljiti!
-Misliš?
-Aha. Znaš mene. Kad ide, nasmijem se, kada ne ide… progutam i nema tu neke velike filozofije. Stisneš zube i pretrpiš! Tko je rekao da će biti lako? Nitko! Nitko to nije ni tvrdio! Zašto bi i bilo? Čemu da uopće razmišljam o tome? Ajde, pusti…
-Jeste razgovarali onaj dan? Ako ste uopće imali vremena za razgovor- podmuklo sam se nasmijala i ugasila cigaretu značajno gledajući u njezine oči i usne koje su još bile crvene.
-Da. Zapravo, ovo je prvi put da sam bila nasamo s njim duže od pet minuta. Zanimljivo… A opet, ja kao da ga znam deset godina, kao da i inače sjedimo zajedno i razmjenjujemo sve ono što nitko ne bi trebao znati. Rekao mi je podosta. Nisam se iznenadila.
-Mislim, draga moja, da tebe više ništa ne može iznenaditi, osim tebe same, naravno.
-O da. Ja sam ja, ja sam luda i ja fakat nisam u onom postotku normalne populacije. Briga me. Dobro je i nek bude tako čim duže. Za sada je touch down pa da vidimo!
-Kaj si ti vidjela na njemu? Mislim, koliko je poseban? Je li uopće poseban?
-Poseban? Pa zar nismo svi mi posebni na neki način? Je. Poseban je. Inteligentan je, intelektualno potkovan, a nije baš sad da mjerim ljude prema tome. Ne znam. Od njega možeš puno naučiti. Volim ga slušati. Ne priča gluposti. Mogu nešto polučiti iz njegovih sentenci. Ali što može nekad filozofirati i zakomplicirati banalnost. No i to je umjetnost. Ne može to svatko!- sada je već doslovno umirala od smijeha. Zabavljala me njezina priča.- Nježan je, strastven! Uh! Ne mogu o tome, odmah mi je vruće, a i ti ćeš se još napaliti!
-Luđakinjo jedna! Je li rekao nešto povijesno?
-Misliš ono što se pamti?
-Tako nekako…
-Je… Rekao je nešto. Nešto zbog čega sam pomislila da nije siguran u ono što tvrdi…
-Kaj?
-Rekao je da se neće kajati. Nikada. A ja nisam sigurna. Njegov pogled je bio drugačiji. Djelovalo mi je više kao da želi uvjeriti sebe u to što je upravo izgovorio. Možda griješim. Ne znam.
Promatrala sam je i znala sam da u svojoj glavi zbraja sve dobre i loše poteze u životu. Vidjela sam da je postala svjesna kako je ušla u nešto predivno, ali i teško.
-Zaljubit ćeš se?- pitala sam je više radi toga da prekinem njezin nedefinirani pogled.
-Zaljubiti? Pitaš me ono što bi bilo pametno napraviti?
-Ne. Pitam te što će se dogoditi.
-Ne mogu ti odgovoriti. Čim duže mogu zavaravati sebe, tim duže nema tužnih misli. Razumiješ? Ja više nemam snage biti tužna. Ni vremena. Ja sam većinu svoga života bila tužna. Ti bi me trebala razumjeti bolje od ikoga. Ne mogu više, zaista.- uzdahnula je- Hajmo. Umorna sam- skupila je sve svoje stvari i kosu svezala u rep- Lijepo mi se odmori i naspavaj i ne misli o glupostima! Obećaj! I bez suza noćas, ok?
-Da, da, da- klimala sam glavom jer je još uvijek naivno vjerovala da će mi zaista jednog dana uspjeti pomoći. A ja sam bila svjesna da smo svi mi zarobljeni u svojem malom paklu s djelićima raja.
Sjela je u auto i zatvorila vrata. Prije nego je krenula, pogledala je u mene i prstima sam joj signalizirala da spusti prozor.
-Reci.
-A ti? Hoćeš se ti kajati?
-Kajati? Obećao je da će biti lijepo.
-A ti vjeruješ svima?
-Ne. Ja samo ne vjerujem sebi, a glupo i naivno vjerujem svima ostalima. Uostalom, pa to smo već znali! Ja sam ko crveni križ, darling, i to se nikada neće promijeniti.
-Koja si ti…
-A ne! Ne završavaj rečenicu! Gle, sretna sam, želim vjerovati da je i on bio sretan, da mu je pomalo i nešto značilo. Sve ostalo… nije važno.
-Nije?
-Za sada ne.
Mahnula sam joj, pogledala još jednom za svijetlima njezinog auta i zapitala se: Hoće li se zaista ikada kajati? Ona koja još uvijek tako dječje vjeruje u Petra Pana.