Ovih dana se raspadam od obaveza, što na poslu, što privatno. Bojim se za svoje zdravlje, jer osjećam laganu mučninu, nervozu, hrana više mene jede nego ja nju. A najviše što me ubija je što uvijek razmišljam unaprijed, sebi naslikam sve moguće situacije koje me isčekuju, ne riješavam probleme u hodu, već ih doživljavam u najgoroj varijanti i prije nego što se dogode. Tako me muči već zadnjih godina pitanje kakav će mi život biti,s obzirom da imamo već ostarjele roditelje oko kojih se moramo brinuti, jer spadamo u onu djecu koja sve čine za svoje roditelje. Narednih godina nas čekaju samo bolesti, bolnice, opraštanja, a povrh svega se bojim da netko od njih ne ostane nepokretan, što bismo onda? Ne možemo ih dati u dom, jer ne žele, naći nekakvu stalnu njegu je teško (pa i financijski), a oboje radimo po cijele dane.
Danas sam posebno time opsjednuta jer preseljavamo svekra i svekrvu iz drugog grada u stan, koji smo im kupili pokraj nas. Prekrasan stančić s pogledom na more, namjestili im sve novo, baš sve, od namještaja pa do lampi, zavjesa, čak i pegle, sušila za rublje, kante za smeće. Iako sam sretna što smo sve to uspjeli, na momente mi je pomalo krivo što tako lijepe stvari nemam ni u svom domu, oni kažu "ostaće sve vama jednog dana"... I moji imaju istu priču. Na poslu svi ponavljaju istu priču. Sve će biti "jednog dana", tada ćemo se odmoriti, provoditi vikende i praznike zajedno (što sada ne možemo, jer imamo potpuno različite poslove, kad sam ja slobodna on nije i obratno),uživati u nekakvoj "penziji", pitanje je samo da li ćemo i kako dočekati taj dan?
Post je objavljen 02.10.2006. u 15:29 sati.