Marketing
...
Teško je biti adolescent. Govorim iz vlastitog iskustva. 
Faza sazrijevanja u suvremenom društvu je dugotrajnija, jer je i kasniji ulazak u svijet rada. Kad prebrodimo prvu pravu veliku prepreku u životu, a to je pubertet i svi problemi koje on nosi i ostavlja razne ožiljke, bilo pozitivne , bilo negativne i uvjereni smo da smo odrasli i da smo izgrađene ličnosti, te češće ulazimo u sukobe s tzv. odraslima i u pravilu nam oni idu strahovito na živce sa svojim prodikama i savjetima.
Roditelji su svjesni sukoba iskustva i neiskustva, i samo pokušavaju navesti dijete da promišlja svoje postupke i postupke svoje okoline, jer je stalno izložen pritiscima, ne samo društveno prihvatljivog, već i više društveno neprihvatljivog ponašanja…
Postoji li izlaz?
Da li je izlaz u "donkihotovskoj" borbi s vjetrenjačama; da li je izlaz u izopćavanju iz okoline; da li je izlaz u samoizolaciji, da li je izlaz u "cinkarenju" svega što je negativno, da li je izlaz u oponašanju društva u kojem se krećemo…mislim da ni u jednom od navedenog nema izlaza..
No za one koji su dovoljno samosvjesni, dovoljno samouvjereni i dovoljno svojeglavi (tvrdoglavi) da ustraju na svojem životnom putu postoji izlaz. Dakako, pod uvjetom da čuju što drugi govore. Svi mi slušamo druge, ali, da li doista i čujemo što govore. No da postoji tolerancija i s njihove strane.
Evo nekoliko primjera tolerantnosti: ja poštujem što ti piješ i pušiš, no, da li si ti spreman poštivati to što ja ne pijem ni ne pušim; ja poštujem to što ti ne želiš učiti, ali da li si ti spreman poštivati što ja želim učiti; ja poštujem to što si ti hetero, a da li si ti spreman poštivati to što sam ja homo. Na zadnjem primjeru vjerojatno sve pada u vodu jer je doista malo onih čiji je prag tolerancije toliki, da mogu prihvatiti svako drugačije mišljenje i postupanje. Svatko se zaklinje u svoju toleranciju i istovremeno ustaje u tome da je on u pravu. Teško je prihvatiti da apsolutne istine nema i da smo istovremeno svi i u pravu i u krivu , a ovisi samo o tome s kojih pozicija gledamo.
No dok većina nas u zapadnom svijetu muku muči s različitim trendovima, siromašne obitelji, možda iz naše okolice, možda s druge strane kugle bore se za goli život …za puko preživljavanje.
Nama zazvuči gotovo nemoguće zamisliti djetinjstvo bez škole. No djeci koja za školovanje nemaju mogućnosti ono svakako predstavlja veliku vrijednost. Mnogo djece diljem svijeta od malenih nogu radi teške poslove da bi prehranili svoju obitelj ili da bi si omogućili školovanje.
Naše društvo ne može ni zamisliti i to da dijete jede dvaput u tjednu…ako i toliko, da se ozljede i rane na tijelu ne liječe, jer je liječenje preskupo i nema mogućnosti.
Mnogo djece i maloljetnika je prepušteno samima sebi, često su zlostavljani u svojim nesređenim obiteljima, nerijetko i seksualno iskorištavani.
Sva bi djeca trebala osjetiti obiteljsku toplinu, krenuti u školu da ne postanu žrtve ulice i njenog nemilosrdnog utjecaja na mladež: razbojništva, krađe, pljačke, prostitucije, i svega do čega ulica dovodi. Roditelji bi trebali pokazivati djeci na vlastitom primjeru koliko trebaju biti zahvalni za one materijalne stvari koje im olakšavaju svakodnevni život..No čini se da se u našem društvu samo povećavaju potrebe i želje a sve je praćeno povećim nedostatkom zahvalnosti.
Sljedeće priče sam našla u misijskom informativnom listu "Radosna vijest".To su ispovijesti djece čija su djetinjstva obilježena stalnom borbom za istinska ljudska prava…
S.S.( 14 godina ) zna u potpunosti što želi. "Ja želim učiti, učiti i opet učiti, jer se bez škole» , kaže 14-godišnjakinja sa Sumatre" ne postiže ništa u životu. Nije čudo da ona kao svoj najdraži predmet iznosi "školsku torbu". Ali odmah nakon škole stavlja na rame svoju motiku: Danas ona mora okopati zemlju između grmova kave, prije nego što se pobrine za koze i skuha večeru za sebe i svojih sedmero braće i sestara. Sa školskim zadaćama može započeti kada se smrači.
Eritreja
J.L. (10 godina) je rano naučio teško raditi . Njegov posao su cijepanje drva i rad na zemlji, iako sjekira sa svojom velikom drvenom drškom u njegovim žuljevitim rukama djeluje prevelika i preteška. «Sa svojom motikom mogu obraditi zemlju i iskopati jarak za vodu, bez nje mi ne bi mogli preživjeti .« Njegova obitelj ima samo ono najnužnije – što suha zemlja Eritreje ne odbaci, kao i ono što njegov otac uspije zaraditi kao " bosonogi liječnik", pomažući bolesnima obližnjim selima. Budući da njegov otac često izbiva iz kuće, njemu preostaje briga za majku i troje mlađe braće. Međutim, on se u toj ulozi bolje snalazi od svojih roditelja, koji nisu poznavali ništa nego rat. A onda opet rano ujutro svakoga dana sjeda on u svoju izgrebenu školsku klupu - svoju kartu za bolju budućnost.
Kenija
P.A. (13 godina)
Je vrlo vješta u preskakivanju konopca. Njezine kretnje su odsječene i hitre, njezini tabani su grubi poput štavljene kože.
Ova 13-godišnjakinja rijetko nosi sandale, koje su skupe i moraju se čuvati. Dok je još išla u školu, svaki je dan nosila sandale. Moj omiljeni predmet je bio engleski , pripovijeda djevojčica sa sjajnim očima.
U jednom kutu male kolibe, koju dijeli sa svojom majkom i četvero braće i sestara, čuva ona svoje jedino blago: svoju vježbenicu engleskog jezika. Otac je napustio obitelj, stoga ona više ne može ići u školu.
Dan za danom ona provodi na selu, kako stanovnici od milja nazivaju Ngondo, siromašnu četvrt na rubu kenijskog glavnog grada Nairobija, vježba preskakivanje konopca i pomaže majci u tkanju. Nekoliko šilinga , koje ona zaradi, je obitelji prijeko potrebno: za hranu i vodu.
"Ljudi po svijetu su gladni. 500 milijuna ljudi svake večeri ide spavati gladno, s bolom u želucima. Oni ne trebaju još više oružja, streljiva, tenkova i mlaznih lovaca. Oni trebaju nešto za jesti. Trebaju lijekove i hranu."
Byron Dorgon, američki kongresmen
"Na ovom planetu ima toliko hrane da s lakoćom možemo nahraniti cijelo čovječanstvo. U Americi imamo toliko hrane da je spaljujemo da bismo očuvali visoke cijene. Da ,ima ljudi koji gtladuju, no to ne znači da manjka hrane. To znači da manjka ljubavi."
Louise Hay, spisateljica
"Mislim da je najgori problem s kojime smo suočeni odnos između razvijenih i nerazvijenih zemalja. Razvijeni dio svijeta morao bi reći : 'Svi dijelimo istu sudbinu, vaši su problemi zapravo i naši problemi. '
Na svijetu je barem 50 država koje nikad neće moći otplatiti glavnicu svog duga. Mi u razvijenom svijetu u tome vidimo prijetnju za jakost i profitabilnost naših banaka. Međutim tim ljudima to je pitanje života ili smrti. Ako se obitelj s gladujućim djetetom nađe pred pitanjem: 'Želite li kruh ili slobodu?' , nije nužno da će odgovoriti; 'Radije bih slobodu. '"
Jimmy Carter
"Glad je vrana.
Milijuni vrana
kao crni oblaci
Zaklanjaju moj pogled
na Tvoja nebesa!"
W. S.Rendra, indonezijska pjesnikinja
"Užici bogatih često su natopljeni suzama siromašnih."
L. N. Tolstoj
Svakog dana od gladi i pothranjenosti umre 26.000 osoba, od čega su trećina djeca.
Izvor: WHO - FAO
Post je objavljen 28.09.2006. u 01:25 sati.