Marketing
...................Knocking On Heavens Door.................
Sva ta mržnja i gadljivost me toliko proždiru da me ima sve manje. A onda se pitam od kud to? I ne trebam čekati dugo odgovor. Dovoljno je samo da se prisjetim nekog događaja prije par dana, pročitam koju poruku u mobitelu koju sam možda zaboravila izbrisati, sjetim se što se od mene očekuje od kad sam u to sve zaglibila… Sve........................................... Više ne znam ni definirati taj osjechaj. Neznam el je to neka živčanoća, mržnja, ochaj, gadjenje ili samo jedno veliko ništa. Rekla sam sama sebi- nikad vishee. Ali nije to prvi put. Više sam puta to rekla, pa bi se iz nekog bijednog razloga poput grižnje savjesti prema nekim ljudima vratila na staro i dopustila da vode moj život. I kad bi se vratila na taj početak, već bi drugi dan ili ponekad već nakon par sati shvatila koliko sam zapravo slaba jer si to dopuštam. Dopuštam si da radim stvari koje prezirem, dopuštam da me te stvari prividno omame, te nakon svega da pridonesu još većoj mržnji. Neznam… Ovog puta sam ponovo donijela neke odluke. Predobro znam da bude mi teško, možda i teže nek mi je prije bilo kad sam opet pokleknula pred grižnjom svoje savjesti, ali isto tak znam da moram uspjeti. Mrzim mržnju i zato moram ojachati. Mrznju prema svemu TOME, mržnju rođenu upravo u TOME, a uništenu jedino bez TOGA.
Znam da vama koji ovo čitate sad ništa nije jasno. Nije ni bitno. Nemam toliku slobodu pisanja da bi sad cijelu stvar iznijela ovdje na čisto, bez prikrivanja glavnih činjenica, nego pišem glupe natuknice koje zapravo ništa ne govore. Osjećam se kao pod kakvom cenzurom dok tu pišem, pa shvatite da cijelu situaciju namrem iznijeti kakva je pa niti ne očekujem da sve ovo gore shvatite. Isto kak i doma. Toliko sam naučila skrivati neke stvari, npr. crteže, , tekstove....(ja to nazivam ispucavanje frustracija), samo iz razloga jer je sve to za njih ionako neprihvatljivo, čudno i neshvatljivo. Možda se to odrazilo i na svijet vani, sigurno je… Ali, opet kažem da uopće nije bitno. Iako je jako bitno, ali bitno je samo jer se ja tak osjećam kak se već osjećam, a to vašim životima ne znači ništa. Pa opet dolazim na to da nije bitno.
Moram naučiti ponovo vratiti vjeru u sebe. Teško je ispuniti neke ciljeve ako u to ne vjerujem. A ja trenutno ne vjerujem previše. One odluke koje sam negdje na početku spomenula budu opet pale u vodu ako nemam te vjere.
Znam da bude me mržnja toliko izjedala dok me više ne bude bilo. I zato…pustite me (ne doslovno vi ovdje, nek svijet) da živim kao čovjek, pustite me da sama oblikujem svoj život i ono u njemu, te da ako i ima greške u tome pustite me da ih sama uvidim. Ako niste znali nitko nije isti po karakteru kojeg oblikuje godinama, svatko je individualna osoba, a tek oni koji slijede lažni privid dobrog i sretnog života tijekom oblikovanja svog identiteta postaju klonovi zaraženi nekim idealom američkog sna, a ni sami nisu svjesni da je to zapravo noćna mora i da su to svoje oblikovanje identiteta svjesno ili nesvjesno dali u ruke totalitarističkoj masi. Zapravo, svi mi jesmo takvi, htjeli ili ne htjeli. Ali budući da na ovom svijetu žive samo prilagodljivi, jer neprilagodljivi umiru, dajte mi bar da budem u što manjoj mjeri takva, a u što većoj čovjek. Eo, mislim da ipak to malo vjere imam, bar se nadam (iako se mrzim nadati)… Da, nadam se da nisam tolko slaba kolko mislim da jesam....nemogu vishe.......odlazim!
Post je objavljen 23.09.2006. u 14:07 sati.