Gledam druge i shvaćam koliko griješim.Osjećam se izgubljeno,kao da me nema na putu života gdie se trenutno nalazim.Kad zatvorim oči gledam sebe kao sijenu..A ovdije, gdje jesam,samo griješim.Jesam li uopće dio nečega? Jesam,znam da jesam-ali nisam dio onoga sto želim biti...
Imam unutrašnje nemire,nešto me uporno vuče jednom ljetu.Ne,nije to moj grad,dvorište zgrade i jedno propalo detinjstvo,lice uplakanog djeteta...To je prošlost sadasnjošti.To je ono što sam gradila dva,tri,četiri puta...A za to što sam gradila nisu bile dovoljne samo moje dvije ruke...Bilo je potrebno puno toga...Mnogo toga sto on nikad neće razumjeti
Kroz mnogo toga smo zajedno prosli,a to je tako malo za jedan život.Bila sam ta koja je uvijek navijala za snove,jer sam znala što čovjekova mašta može postići.Voljela sam samoću,zvuke omiljene balade i noć...Tad bih sanjala budna o njemu...Danas nema snova...
Pitam se gdje su nestali?Možda ih je on ponjeo sa sobom?
Nadam se da nikad neće saznati kako je to kad sve svoje nade bacis pod noge jedne osobe a ona sve to gazi,tako da ti ni život ni uspjeh više nemaju smisla...Svud je bljedilo,pustinja...Ostao je gorak ukus istine koji ni svi oceani ovog svijeta ne mogu oprati...
Ali uporna sam u vezi nekih stvari,a ujedno i ljena.On me je do toga doveo.A nije sve za on kriv...Ko zna zašto sam ja formirala brodove ljubavi koji nikad nisu uplovili u njegovu luku...
Danas,poslje svega ne mogu shvatiti ko sam ja ustvari?Imam život koji živim,i u sebi život koji proživljavam.Ako postoji paralelni život želja onda znam da sam tamo uz njega.U tom zivotu ću ostariti i umrjeti na njegovim rukama,za mnom ce teći suze iz njegovih očiju...
U ovom životu se koprcam između sna i jave...Vidim ga kad god otvorim I sklapam oči...A stvarno ne znam na što me on asocira...Nije sunce jer me ne grije,nije vjetar jer mi ne mrsi kosu,nije kiša,ni pahulja snjega jer ga već dugo nema na mom licu.Nije Bog jer je Bog savršenstvo,nije ni zrak jer i bez njega dišem...On je moj život,priča mog života.On je moje srce jer za njim pati,moje tijelo jer za njim drhti...
A tako smo daleko...Vremenom ćemo biti sve dalji.Tako je pisano od početka.To što je on moja sudbina,početak i kraj mojih snova,čovjek zbog kojeg bi sve ostavila.Brzo,lako,jednostavno...To meni ništa ne znači kad ja nisam njegova sudbina...
Više se i ne trudim da ga nasmijem,vidim da ne uspjevam...Mi,koji smo se svađali oko toga ko ce prvi doći do riječi,stojimo izgubljeni u svojim mislima.Izmedju nas hladnoća,bol,sramota...Ogromna provalija između koje postoji most,kao put kojim će krenuti tek ako zaluta...Al ja ga vise necu čekati...Kome i trebam ovakva?
Oko mene pustinja,ispred mene put.Nigdje nema sunca.A na kraju puta samo on i samo bol...
Post je objavljen 11.09.2006. u 19:05 sati.