Cijeli dan mi odzvanja ta pjesma u ušima. I, naravno, potiče na razmišljanje. Ne znam zašto u zadnje vrijeme toliko razmišljam o prošlosti i preispitujem sadašnjost...Možda jer, počevši pisati ovaj blog, postajem svakim danom svjesnija koliko me malo poznaju meni bliske osobe. Poznaju jednu stranu moje ličnosti, ili bar ono što žele vidjeti. A ona druga je negdje zaostala u vremenu koje je iza mene.
Pa kakva sam to bila onda? Puna energije, samostalna, ekstrovertirana, mogla sam sjedeti cijele noći i savršeno funkcionirati na poslu, imala raznorazne hobije od sporta do muzike, bila moderna mlada žena s bezbrojim udvaračima...
A kakva sam to sada? Utihnuta (naravno u granicama u kojima to mogu biti), lijena za nekakve nove izazove (teško mi je otići i na najbliži izlet izvan grada), umorna od posla, izbjegavam druženje i opuštam se samo uz dobru knjigu, ukratko da me vide oni koji su me nekad poznavali mislili bi da mi je netko napravio lobotomiju.
Da li sam nezadovoljna sa sobom kakva sam sada? Mislim da ne, jer ovo stanje zahtjeva manje energije koja mi u zadnje vrijeme nedostaje. A uostalom, svi ionako misle da imam jako dobar život.
Čudno je kako neke stvari možeš reći nepoznatim ljudima, prije negoli nekom najbližem. To me asocira na ljubavnu avanturu, vjerojatno bi s nekim vodeći ljubav za jednu noć bila više ja nego u stalnoj dugogodišnjoj vezi... Znam da se nećete složiti sa mnom, ali ipak, ako skinete masku...?
Post je objavljen 09.09.2006. u 14:22 sati.