Ok, ok, sada je vrijeme da vam priznam kako uopće nisam imala namjeru pisati nešto iz “Nije važno gdje si” ciklusa, već sam samo tako stavila naslov da kada ga pogledate pomislite – O, ne, ne opet “Nije važno gdje si” priča! A i baš bi bilo kul da dođemo do „Nije važno gdje si... 1385“, iako znam da nećemo, ali si volim govoriti da možda baš i hoćemo!
Zapravo sam imala namjeru pisati o tome kako je bitno gdje si i kako je lijepo okupiti se ponovno ispred škole „kod Stepinca“, koji je ponekad bio i pik, pa su se tete moliteljice ljutile kada bi oko njih skakali i „pik pak za mene“ vikali. Baš razmišljam o „pik pak“ uzviku i smatram da je vrlo zanimljiva preobrazba iz originala koji je, vjerujem, zvučao „pik spas“, jet to bi (za razliku od „pik pak“) imalo nekog smisla. Dakle, lijepo je doći kod Stepinca, u deset do dva, pa malo pričamo, pa čekamo još neke drage i poznate ljude, pa ulazimo u školu minutu nakon zvona, pa nas striček portir grdi „I opet kasnite, i opet!“, pa upadamo profesorima u učionice, prekidamo predavanja i zbunjujemo prvašiće i onda se svi jako smijemo i boli nas čeljust.
Bitno je gdje si dok hodaš tim hodnicima koji više nisu tvoji, i shvatiš da nikada ni nisu bili tvoji, iako si četiri godine bio uvjeren da jesu. Bitno je gdje si kada uđeš u učionicu iz matematike, ispred koje smo se toliko puta znojili i ispred koje su nas toliko puta boljeli trbusi. A onda shvatiš da ni ona više nije tvoja. Pa odlučiš da ti ipak ne bi trebalo biti bitno gdje si, jer tamo gdje si nekada bio kasnije više nećeš biti i bolje je tako jer ćeš biti manje tužan. I na kraju odemo na sok s raskom, koja (po logici stvari) više nije naša, ali lijepo nam je i zovemo je raska i shvatimo da je ipak još naša i da među ljudima nema puno logike, kad se vole. Da, vole!
Izgleda da sam ipak (iako nenamjerno) opravdala naslov...
kristINA
Post je objavljen 07.09.2006. u 17:56 sati.