Mnogi od vas, pretpostavljam, često se začude situacijom u našem pravosuđu, presudama koje sudovi donose, ili onima koje ne donose.
Kao osoba koja je u profesionalnom životu vrlo bliska ovom području, usuđujem se dati jedan insiderski prikaz stanja, kako ga ja vidim:
Loše stanje u hrvatskom sudstvu rezultat je brojnih pogrešaka, od kojih bih istaknuo najbitnije:
Mogu odgovorno reći da je hrvatsko pravosuđe posljednji put bilo profesionalno i koliko-toliko učinkovito 1930-ih, dakle, do Drugog svjetskog rata. Tada je još cijeli sistem bio zasnovan na učinkovitom, premda ne bezgrešnom i apolitičnom, Austro-Ugarskom pravosudnom sistemu, i sastavljen od vrlo dobro obrazovanog kadra (to što je pravosuđe bilo učinkovito ne znači da je takva bila i cijela država, naprotiv).
Drugi svjetski rat i razdoblje koje je uslijedilo u potpunosti su izmijenili izgled pravosuđa, poglavito sudstva (valja razlikovati pravosuđe od sudstva!). U svrhu konsolidiranja vlasti, komunistički je režim temeljito reformirao sudstvo, u potpunosti ga potčinivši svojim interesima. Tako je ukinut i poznati Stol sedmorice, najviša sudska instanca u dotadašnjoj Hrvatskoj, koju je zamijenio Vrhovni sud. Ne treba posebno niti napominjati, da je stari stručni kadar bio mahom rastjeran/ubijen/zatvoren, a na sudačkim su mjestima ostali tek rijetki prijeratni suci koji su se zakleli na vjernost crvenoj zvijezdi. Upražnjena mjesta popunjena su vjernim partijskim poslušnicima, koji su u poslijeratnim godinama užurbano završavali pravne fakultete kako bi ispunili i formalne pretpostavke za svoje nove dužnosti.
U međuvremenu, tijekom 1940-ih, pravdu su dijelili mnogi prijeki, ad hoc, ali svakako – "narodni" sudovi, jer je sad "narod", a ne "država" bio taj koji je imao pravo suditi. U tu svrhu je kasnih 1940-ih i ranih 1950-ih zabranjen rad odvjetnicima, koje se smatralo kapitalističkim parazitima, jer se smatralo da nema potrebe da na "narodnom" sudu itko drugi predstavlja taj neuki narod – od njega samog. Dakako, sve je ovo bila teška farsa, jer istinski narodni sudovi nikad nisu postojali (u smislu narodnih nepristranih porota sistema common law), već su to bili itekako državni-režimski sudovi, koji su pod maskom "naroda" provodili, vrlo često, partijski teror nad neistomišljenicima.
Vrlo brzo se shvatilo da neuki narod nije u stanju sebe zastupati, te je, nevoljko, priznata važnost i uloga odvjetnika, te im je vraćena ovlast na zastupanje, ali pod popriličnim ograničenjima. Tijekom idućih desetljeća, pravosuđe se usavršilo, ustalilo, bolje obrazovalo, nestalo je ad hoc sudova, te je do 1990. godine pravosuđe u nas bilo relativno dobro organizirano i obrazovano, ali ne baš dobro opremljeno, te svakako, režimski obojeno.
Međutim, godine 1990., i godina koje su uslijedile, nastao je novi šok za pravosuđe. Naime, osobe koje je pravosuđe prije 1990. proganjalo kao nacionaliste, ali i kriminalce (jer, ruku na srce, mnogi kriminalci su pokušali svoja zlodjela prikriti domoljubljem), i osobe koje je to pravosuđe trebalo nakon 1990. proganjati kao mafijaše i preko noći stvorene tajkune, pljačkaše epskih razmjera, slizale su se zajedno i pod okriljem novih članskih/partijskih iskaznica, i s odobrenjem Franje Tuđmana (kao jedine osobe koja je imala moralni autoritet da takvo nešto spriječi), udarili su na to isto pravosuđe (umjesto da pravosuđe udari na njih). Pod izlikom progona komunističkih anti-hrvatskih sudaca, pokrenut je pravi lov na vještice, u kojem se nije biralo sredstva ni metode. Korištenjem masovnih otpuštanja, nacionalističkih prozivanja, snižavanjem plaća sudaca na apsurdne razine, i još kojekakvim oblicima šikaniranja, HDZ-ova vlast desetkovala je sudstvo, državno odvjetništvo, javno pravobraniteljstvo, i u potpunosti ponizilo značaj tih institucija i u njima zaposlenih ljudi.
To i ne bi bilo toliko loše, da se tim, reći ću, SILOVANJEM pravosuđa, postigao zamišljeni cilj. Upravo suprotno, ne želeći trpjeti takvu torturu, pravosuđe je napustio najkvalitetniji kadar, a dobar dio onih komunističkih režimskih sudaca, zbog kojih je i pokrenut taj lov na vještice, pristao je promijeniti političku orijentaciju i služiti režimu HDZ-a. Ona preostala prazna mjesta, HDZ je popunio na isti način kao komunisti 1945. – imenovanjem jedva pismenih, ali zato poslušnih režimskih sudaca. Dakle, što smo dobili kroz tu "lustraciju" pravosuđa: od režimskog ljevičarskog, ali koliko-toliko dobro obrazovanog i plaćenog pravosuđa, dobili smo režimsko desničarsko i mahom loše obrazovano i loše plaćeno pravosuđe.
Nije niti čudno što mnogi kažu da je pravosuđe SILOVANO kako bi mu se vratila NEVINOST, ali da se (ne)očekivano iz toga SILOVANJA izrodilo još gore, prljavo KOPILE.
Svim onim sucima koji su unatoč toj državnoj torturi, pokušali zadržati objektivnost i profesionalnost, dana je jasna poruka u ljeto 1992., kada je u misterioznim okolnostima ubijen Zlatko Crnić, sudac Vrhovnog suda koji je netom prije smrti, kao predsjednik izborne komisije, objavio da su izbori 1992, na kojima je pobijedio HDZ, bili neregularni i najavio poništavanje rezultata. Odmah je na njegovo mjesto postavljen Ivan Mrkonjić, koji je, predvidljivo, odlučio da su izbori ipak bili regularni. Nota bene: dotični Mrkonjić danas je sudac Ustavnog suda, gdje je poznat kao sudac koji gotovo nikad ne sudjeluje u raspravama, jer nema znanja da bi istima bilo što korisno pridonio. U tom istom Ustavnom sudu je i Vice Vukojević, poznat kao osoba koja je silovala mlade Muslimanke u logorima HVO-a 1993/4, a inače je deklarirani, ali navodno, pokajani, pripadnik UDB-a, za kojeg se sumnja da je upravo on, a ne Vinko Sindičić, ubio značajnog hrvatskog domoljuba Brunu Bušića. Upravo su takvi ljudi – Vukojević, Mrkonjić, i njima slični bili 1999. godine imenovani od strane HDZ-ove vlasti na 8-godišnji mandat u Ustavni sud – to je bila ona poznata epizoda, koja je zabilježena na poznatim Tuđmanovim zvučnim zapisima koje je koalicijska šestorka objavila godine 2000. – kada se jasno čuje Pašalić kako Tuđmanu govori koji su od predloženih kandidata "njihovi", i kako će zasigurno "imati većinu" u sazivu Ustavnog suda. Time se naravno, željelo reći da će imati sudsku zaštitu za svoja kriminalna djela. (Pokazalo se, međutim, da im takva zaštita nikad neće trebati, jer je Račan izigrao predizborno obećanje da će progoniti HDZ-ove kriminalce, već se kasnije i njima dodvoravao.)
U zadnjih je 10ak godina vrlo malo učinjeno u smislu unaprjeđivanja stanja u pravosuđu. Ove silne reforme koje vlastodršci najavljuju, novci koje navodno troše, tek su kap u moru potreba pravosuđa. Zar nije jadno da država troši milijune kuna na "državne" servise za jelo u našim prekobrojnim i u većini slučajeva nepotrebnim veleposlanstvima, dok naši suci moraju jedan od drugog posuđivati klamerice i ostali uredski pribor, jer ga nema dovoljno, uz stalno upozorenje da paze koliko papira troše, i u sudnicama koje su vrlo često opremljene ispod svake kritike. A nabavljanje stručne literature je, ne treba niti istaknuti, tek daleki san. Plaće sudaca su tek neznatno porasle zadnjih godina – isplati li se nekome raditi 15 godina da postane sudac općinskog suda s plaćom od 8 tisuća kuna, kada tu istu plaću može kod odvjetnika ili u nekoj firmi zarađivati već nakon 2 godine staža?
Imajući to na umu, nije čudno da se većina najkvalitetnijih pravnika nalazi na fakultetima, kod odvjetnika, u korporacijama, a ne u državnim tijelima, u kojima radi mahom ispodprosječni kadar, koji svojom nesposobnošću samo povećava frustracije, svoje i tuđe.
Konačno, istaknuo bih i drugu stranu problema - poremećen je sustav vrijednosti u našem društvu. Sjećam se, tijekom studiranja bila je jedna tribina o suradnji s Haškim sudom, na kojoj su studenti iz publike, moji kolege, uglavnom zauzeli stav da je sramota ne samo izručivati, nego, općenito, kažnjavati pripadnike HV-a za ratne zločine, jer (1) nije bilo zločina nad Srbima, to je sve srpska propaganda, (2) ako je i bilo zločina, to je ništa prema onome što su činili Srbi.
Ja sam na to uzvratio: " Vi biste svi trebali kad diplomirate čuvati jednakost ljudi koju jamči Ustav i svevremenski moral. Od vas se očekuje da štitite nemoćne od nasilnika. A što vi radite? Opravdavate zločine drugim zločinima. Štitite i glorificirate ljude koji imaju krv nevinih na rukama. Koljač nevinih je koljač nevinih, neovisno o tome koji mu grb na rukavu stoji, neovisno o tome na čijoj se strani borio. Ne želim da moje dijete odraste u zemlji gdje takvi ljudi šeću ulicama, a pogotovo ne želim da mi dijete uči da su ti ljudi heroji. Svaki zločin MORA biti kažnjen, jer se jedino tako prekida spirala nasilja i retribucije. Ako vi, uvažene kolege, uistinu smatrate ovo što ste govorili, onda ste grdno pogriješili u izboru fakulteta. Vi možete diplomirati i formalno biti pravnici, ali će vam nedostajati ona moralna dimenzija zbog očuvanja koje je pravo i nastalo. Imate nevjerojatno licemjernu percepciju. Svoj nacionalizam smatrate domoljubljem, dok srpski ili bilo čiji tuđi nacionalizam smatrate fašizmom. Bit ćete prazne ljušture, pod krinkom domoljublja svoju ćete djecu učiti da mrze tuđe, umjesto da poštuju svoje, time pretvarajući vašu djecu u sjeme novog rata, novog klanja." Bilo me je sram što sam s njima dijelio iste klupe, a mnogi od njih će postati suci, odvjetnici – krojiti će "pravdu" u ovoj zemlji.
Ne smijemo zaboraviti nacionalističke ispade na suđenjima osumnjičenima za ratne zločine, poput suđenja suca Lozine, čija suđenja više nalikuju na proustaški dernek, nego na sudski proces. Zar nije sramotno da je Ika Šarić, sutkinja koja je hrabro i profesionalno osudila Norca i Oreškovića, utvrdivši da su nedvojbeno sudjelovali u pokolju srpskih civila, i time jasno razbila iluzije narodnih masa koje su mjesecima u transu vikale da je Norac nevin, zbog brojnih prijetnji tijekom suđenja, sa sobom nosila revolver?
Zar, isto tako, nije sramotno da su državna tijela odustala primijeniti zakon i u bankrot otjerati Dinamo i Hajduk zbog ogromnih dugova, a samo zato jer su se bojali reakcije javnosti?
Trebam li spomenuti reakciju medija i javnosti prošle jeseni kada je trebao biti potpisan sporazum između RH i Austrije o naknadi za oduzetu imovinu? Govorilo se tad, da će takvo postupanje uništiti državu, jer gdje bi država došla kada bi svakom vratila ono što je oduzeto? A mahom su to govorili ljudi koji bi sami digli graju do neba da im netko njihovu imovinu oduzme, tim više što stotine tisuća ljudi u RH danas koriste, na ovaj ili onaj način, imovinu koju su komunisti i/ili NDH oteli bivšim vlasnicima.
Neka mi časne iznimke ne zamjere, ali bih rekao da "narod" koji s jedne strane jednoglasno želi da se maksimalno poštuju prava koja se njega izravno tiču u cijelosti (npr. radnička prava, kriminalna tajkunizacija), a istodobno većinski nije zainteresiran da se štite prava manjinskih grupa i pojedinaca unutar tog istog naroda (ubijeni srpski i hrvatski civili tijekom Domovinskog rata, ogromni dugovi sportskih klubova i bolnica, povrat imovine oduzete prije 60 godina, itd...), već se u ovom drugom slučaju i protivi provedbi zakona, niti ne zasluži bolje pravosuđe od ovog kakvog imamo.
Zakoni se moraju provoditi ukoliko ćemo se zvati pravnom državom, neovisno koliko u konkretnom trenutku primjena zakona može biti bolna. Dok će sudovi biti pod utjecajem politike koja će pod izlikom tipa "što će narod reći" ili "kako će utjecajni ljudi reagirati" pokušati opravdati neprimjenjivanje zakona; dok će narod svaki put kada mu se primjena zakona ne sviđa izaći na ulice i sam sebi dati pravo da ocijeni je li netko kriv ili ne; dotle će građani ove zemlje uživati u pravosuđu koje je travestija onog što bi pravosudni sustav trebao predstavljati.
Sapienti sat.
Post je objavljen 06.09.2006. u 00:23 sati.