...tvoje glatko čvrsto tijelo drhtalo je kao i uvijek javore...tvoja mliječno bijela koža posuta smeđim mrljama vješto je prizivala milovanje mojih ruku...pramen moje duge crvene kose kovrčavo je pao na tvoje tijelo, zagrlila sam te kao što se grle čeznutljivi ljubavnici nakon duljeg izbivanja izvan zemlje u kojoj slučajno živimo...
...a danas je opet taj dan kada ću te ugledati, sanjala sam te ovu noć, hodao si sa mnom noćnim ulicama i ljudi su se čudili našem zagrljaju, nije nam to bilo bitno, uplovljeni u našu ljubav kao najveću iluziju vještih iluzionista, prepustili smo se tako lako i apstraktno, da nismo imali vremena pitati se što i kako..
nježno sam ti govorila da je najdublja vrsta ljubavi naša apstrakcija koju zalijevamo poput divljih orhideja...
danas ću te sresti opet u tvom gradu obavijenom maglama...ti me tamo čekaš...vjerno i postojano...
i već se unaprijed radujem našem susretu javore...ispričaj mi sve tajne...spremna sam...slušati te...
Post je objavljen 02.09.2006. u 14:49 sati.