Marketing
Portir
Ja sam portir u hotelu, cijeli život iza pulta... i dok neki na katu vode ljubav, ja vrijeme ubijam pišući iz očaja. Očaj je možda prejaka riječ... Ne očajavam i ne nadam se, sve je samo dosada koja mi je sad već ušla i u kosti. Više ne gledam ni ona uvijek ista lica njega ili nje koji traže ključ sobe...
Ni glavu ne dižem sa svojih stihova besmrtnih koje na kraju bacam u vatru dok smrt dolazi. Ovdje je smrt kod kuće, dolazi često...
Samo radi svoj posao, dosadan poput mog... a kad ode, ostaje njezin odraz, poput sjene u zrcalu, u mraku...
Ovo je nekad bio velik i luksuzan hotel, a sad se raspada, kao ja sa svojim uspomenama. S godinama je postao prašnjavi duh, sklonište duhova, živih i mrtvih. Stojim iza pulta hotela na sat gdje više nitko ne dolazi jer se boji nepoznatog. Strah od duhova, samih sebe i ljubavi, što je na koncu isto: strah od praznine. Strah od praznine koja ispunjava ovaj život, tu besmislenu stvar, ovaj golemi hotel na sat, u meni koji lovku trošim bez cilja, pišući od dosade, smrti, ljubavi i milja...
Stojim iza pulta jednog starog hotela, rastrgan, kao svi, između sigurne smrti i nesigurna života, i čekam tko zna što, a znam da čekam uzalud, početak nečega... što je možda već završilo. Svi se pitaju ima li čega nakon smrti, ali mene koji provodim vrijeme u potrazi za ritmom, nije briga što nas čeka poslije, više me zanima što je bilo prije. Koji je vrag prije, prije smrti? Dani poput ovoga, slični jedan drugom, a mi sjene koje lutaju rubom, u potrazi za životom koji će boljeti manje...
Dođite, uđite samo, vi koji tražite ništa, misterije, prikaze, magiju i čudovišta, ovdje gdje se um miješa i onda nestaje i među duhovima možda pronađete svoje. Um je labirint hodnika i soba i ako si se izgubio nije dovoljan aspirin: tražiš li što si propustio i nadaš li se još trebaš ga pretražiti cijela, od tavana do podruma. I kad to najmanje očekuješ, čeka te nova ljubav, jer život je čudan, uistinu čudan...
Još jedna iluzija od koje srce zakuca jače, čekajući da se ljubav u rimi sa smrti složi. Um je labirint, da, i to bez izlaza: a čim uđeš, već si izgubljen...
Vrata za tvojim leđama zatvorila su se zauvijek, više se vratit nećeš, lutat ćeš u beskraju. Sobe u starome i trošnom hotelu, ljudi dolaze i odlaze i ostaju kratko, pa ne ostaje ništa i gotovo ništa, samo uspomene koje peku žarko. Radim u baru u jednom hotelu na sat, onima što ljubav vode nosim kavu na kat...
Ali ovo je pjesma koju sam napisao već... večeras nemam volje, rastresen sam tek. Kao da čekam nekog tko će se vratiti iz vječnosti u ovu drugu vječnost. Ali tko bi to mogao biti? Neki mrtvac kao ja koji traži, poput svih, ono čega nema. Ako ima nešto uzaludno, ovdje ili u ovome svijetu, svejedno, to je pitanje zašto, jer odgovora nema. Nema zašto ni za što, sve je već jednom u prošlosti ili budućnosti, i kakva onda smisla to više ima? Još jedna noć, i još jedan dan ode, a za njima samo crna praznina ostade...
A mi se i dalje gubimo, kako je bilo uvijek, u vremenu bez vremena, u njegovoj tajni...
Svi, i mrtvi i živi dođite na veliko slavlje, na slavlje bez početka i bez završetka, zaboravit ćete plešući, da vam je ostalo malo vremena još ili možda previše...
Vrijeme uvijek bježi, teško ga je naći, vjeruješ u sadašnjost, nadaš se u budućnost...
Ili ne misliš na njega, pokušavajući ga prevariti, ali tebe vara ono mračno i opako...
Skriveno u prošlosti, koja ne prolazi nikad, uvijek teška i prisutna, možda jedina stvarnost. I sjećanje je možda jedini život koji imaš. Koji si imao, koji ćeš imati, koji uvijek dolazi i odlazi. Riječi na papiru, papir poslije u vatri... listovi ljubavi i mržnje u istom plamenu...
A u sjećanjima izgubiš pronađenu uspomenu i vrijeme i dalje bježi skriveno u svojoj igri...
Ne znam što je bilo, a možda ni ti, ali što bilo da bilo više nije važno. Ja sam portir u praznom hotelu, i katkad mi se čini da je takav i naš svijet, pun sjena u prolazu prema, praznini, čovječanstvo u boli koje luta bez cilja. Besciljno luta ne znajući zašto, slučajno otvarajući vrata prama onom svijetu. Između dva svijeta razlike i nema, uzalud prolaz tražiš u stvarnosti sna. Hotel u nepomičnom svijetu, iako se vrti, vrti. Vrti se oko sebe i svojih ruševina, i ja vrijeme varam ili ono mene, i opet pišem. Iako je kraj...
Vratar sam u hotelu koji ne postoji, i ja, poput svih, možda nisam živ, i da mi vrijeme prođe, i da tuge budem lišen, stojim ovdje i ne mislim, poput sjene pišem.
Post je objavljen 29.08.2006. u 01:09 sati.