latica po latica otkidana je noćas ruži ovoj...
okrutno...
noževi zabijali su se u leđa...
snažno...
jedan po jedan do srca je nalazio put...
beskrajno bolno...
uzeše mi sve kapi vode...
pijesak uvlačio se u izrezano srce...
pržio ga...
oaze nigdje na vidiku..
i bodljikavi stanovnici pijeska nestali su...
samo okrutno sunce...
beskraj vrelog pijeska...
i slomljena ruža u ništavilu...
ostavljena da umre...
ovaj je put mjera pelina napunjena...
gorčine čaša po izgaženom razlila se srcu...
vatra tuge otkinute pržila je latice...
u prah pretvorila ih ...
umrijeti htjedoh...
očajnički tražeći mir...
no smrt moja njima bi pobjedu donijela...
procvast će novi cvijet...
ovaj put i trnje će izrasti...
gusto...
oštro trnje...
i neće svi u mirisu pustinjske ruže uživati moći...
samo oni koje trnje ne otruje...
samo oni koji slomiti cvijet neće...
jer previše je boli podnijela...
previše suza isplakala...
previše puta slomljena bila...
trnje i zid...
od noćas prije cvijeta vidjet će se...
update...
prije daleka puta pozdravljam vas, prijatelji moji...
teška srca na njega krećem
jer od vaših odvodi me slova...
vratit ću se nakon sedam izlazaka sunca...
nakon sedam tamnih noći...
i tada nadoknadit sve ću propušteno...
oprostite mi što nisam sve vas posjetiti uspjela...
vrijeme stislo me u žrvanj...
popustit će kad prođe nedjelja...
i bit ću ponovno potpuno s vama...
moje vas srce neopisivo voli...
duša vam moja pozdrave šalje...
mislima uz vas ću biti...
nedostajat ćete silno...
Post je objavljen 27.08.2006. u 00:16 sati.