Marketing
slatki otrov ljubavi...
''A šta ću kad ne znam drugačije?! I ne želim, možda...''
Ovo je bio moj odgovor jednom dragom prijatelju, osobi od koje svakog dana naučim nešto novo,
koja je toliko različita od mene da se često pitam što nas je uopće spojilo.
A pitanje?
Pitanje je glasilo otprilike ovako;
''Zašto si ti tako prokleto emocionalna, sve shvaćaš ozbiljno,
uzimaš k srcu stvari koje ne bi trebala, a kasnije se žališ da ostaneš povrijeđena.
Jesi li sigurna da je to jedini način?''
-Nisam. Znam da nije.
Postoji milijun boljih, daleko sretnijih ali ja svaki put odaberem taj isti.
Ne pitajte zašto.
Osoba koja mi je postavila to pitanje ušla je u moj život...pa, recimo...burno.
Svakako, samo ne kao prijatelj.
Bilo je tu svega...kemije, svađa, strasti, smijeha, tuge i suza. Njih najviše.
Nije teško pogoditi da mi je trebalo jako malo da se zaljubim.
U osobu posve drugačiju od mene kojoj ljubav predstavlja nešto kratko i prolazno,
u osobu koja u ljubavi vidi još samo jedan od načina ubijanja vremena.
To nisam znala. Ne na početku.
Dugo je trebalo da prihvatim da me netko može satima pratiti pogledom, ne misleći poslje na moj lik,
govoriti da sam posebna, a ne pokloniti mi svoje srce,
ljubiti me, a ne voljeti. Ne dovoljno.
Puno suza isplakala sam dok sam to shvatila,
a još više dok sam se navikavala na bolnu istinu da ja tu ništa ne mogu promijeniti.
Sada je to prošlost. I sretna sam zbog toga. Zaista sretna.
Kroz moj život prošli su neki drugi ljudi, ostavljajući za sobom vlastiti trag.
Neki više, neki manje bolan.
Naučila sam da nikada ne trebam pristati na manje od onoga što želim i zaslužujem.
Trudim se da to ne zaboravim...opet.
Sada nakon što je njega u mom srcu zamjenio netko drugi, nakon mjeseci... godina patnje,
naučila sam mu biti prijatelj.
Onakav kakvog je želio.
Bez obaveza, zamjerki i pretjeranog vezivanja.
Naučila sam da ne mogu svi ljudi voljeti jednakom snagom i na isti način.
Sada znam da nismo svi jednaki i da postoje oni koji uvijek skrivaju dio sebe,
pa i od onih koji ih žele usrećiti, valjda da pobjegnu patnji.
Kao da je to moguće...
Istina, ovako je možda teže. Poklanjati srce prebrzo, više puta donese tugu nego radost,
češće za sobom ostavlja suzu nego osmjeh ali...nije važno.
Dobro mi je i ovako.
Barem znam da živim punim plućima i da u nijednom trenutku svog života neću žaliti za nečim što sam
htjela reći, a zbog straha zadržala u sebi.
Znam da neću plakati za onime što sam voljela, a bojala se pokazati.
Želim se jednom osvrnuti na vlastiti život i sa smješkom reći ''vridilo je''.
On, i svi poput njega, koji ne mogu ili još gore - ne žele,
pa makar i na sekundu,
probati onaj slatki otrov ljubavi, propuštaju ono najbolje što imamo od života.
To je voljeti i biti voljen.
Post je objavljen 22.08.2006. u 02:18 sati.