Marketing
Povratak i nešto prije njega
Lijepo je vratiti se.
Čak i u kišu, čak i u sivilo, i u miris tako odbojan, a opet tako poznat da bih teško bez njega: miris ceste i automobila, miris betonskih zgrada, miris ljudi koji žure, miris Trešnjevačkog placa u pet popodne, kada na podu ostanu samo zgnječeni paradajzi i paprike (možda i pokoja breskva, glavica salate…) i te paradajze i paprike skupljaju pognute žene koje se sporo kreću i meni se čini da su tužne, iako se ne žure.
Lijepo je vratiti se, zagrliti tatu (koji, naravno, dođe pred tebe u tri u noći), a ujutro i mamu (koja te, naravno, obavijesti da ti je na stolu ostavila Jungovu „Psihologiju i alkemiju“ i da bi bilo dobro da ju pročitaš preko praznika).
A najljepše od svega… Vratiti se i znati da je bilo nešto prije povratka, moći se toga sjećati i pobjeći u prošlost…
… u ono jutro kada sam doručkovala žuto-crvene breskve.
… na plažu gdje sam slušala cvrčke, valove (ne velike), dvije ose, motor nekog brodića daleko na pučini („More prdi!“, rekao bi moj mali bratić) i gdje sam razmišljala kako ljudi griješe kada to sve nazivaju tišinom.
… na jedrilicu, kada se probudiš sam usidren u jednoj uvali i misliš kako nema veće slobode, jer „imati publiku znači živjeti u laži“.
… u more dok pada kiša i dok roniš i gledaš prema površini.
… kada rano odeš spavati i rano se probudiš, stojiš na terasi i ne razmišljaš o ničemu, barem tako kažeš ako te itko pita (iako, svi još spavaju), a zapravo razmišljaš o svemu, o toliko velikom svemu, o svemu što vidiš, što je tu, a tu je tisuću stvari i sve su jedna ljepša od druge, iako su obične i svakodnevne; misliš kako je „istinska tajna svijeta ono vidljivo, a ne nevidljivo“.
… u noć kada je bilo hladno i oblačno, bez mjesečine, kada samo sjedili u dugim rukavima na brodu i pokušali uloviti ribu i sve nas je bilo malo strah jer su sve stvari izgubile boju i sjaj.
… u onu večer kada smo raspravljali o postojanju vremena i citirali Hawkinga (iz srpskog prijevoda) pa sam pomislila kako smo dosadni i sjetila se da su „važna pitanja samo ona koja može formulirati dijete“.
… kada smo svakodnevno ručali ribu i pili vino i nije bilo sumnje u jednostavnost svih kategorija s velikim slovom, pa se tako i Život činio neopisivo iskren.
… ili kada sam šetala s fotoaparatom u ruci i oči su bile širom otvorene i bilo je divno biti osjetljiv za sitnice, za kapljice na agavi, o da, bilo je divno…
ponovno vaša, ali još uvijek svoja Kristina
Post je objavljen 12.08.2006. u 18:40 sati.