Marketing
...and don't forget that I will be right here waiting...
Eh... Ovog ljeta dogodilo mi se puno toga... Mogu čak reći da je to bilo najuzbudljivije ljeto mog života..
dakle, počelo je ranijim završetkom škole, zabava se prebacuje na 5 dana života kod Lade.. Bilo nam je fenomenalno...Lada, hvala na pozivu... =) Zatim sam išla u Irsku... E to je bilo nešto fenomenalno... Ne, ja fakat nemam riječi za to. Da pišem sve dogodovštine i (ne)zgode nebi mi bilo kraja, a post bi se protego dosta... Dakle, tamo sam naučila neke stvari o životu i došla do nekih zaključaka.. O ljudima piše nešto u postu dolje, ali jednostavno nema riječi za opisat te predivne osobe... Zatim sam otišla na more... Opet sam upoznala par ljudi, Krešu, Zvonimira, Ivu, Martina i njegovog frenda slovaka za kojeg ne znam kak se zove.... (uostalom kog briga =) Visila sam s Lenom uokolo i bilo nam je zabavno... Ispunile smo misiju koju smo odredile na početku, a misija je zajebavaj se najviše što možeš! Misija ispunjena... i nakon toga stvarno sam željela u Zagreb da vidim svoje nove i stare prijatelje... Radim na tome trenutno... U Zagrebu sam od jučer... Moj dragi gradić...Moja soba, moj krevet, moj komp, moja linija.... ah....no ipak, sada bi sve dala da se mogu vratiti u Irsku.. Desilo se nešto što fakat nisam očekivala i sve bi dala da sam samo jednu stvar napravila drukčije...Jednu stvar... Sjebano je to... Kad želiš voljeti, a ne možeš... I kad ti se čini da je sve savršeno osim jedne velike stvari... Države. I nadaš se nečem al te naravno, svi spuštaju na zemlju. Osim njega..On te uvjerava da će sve bit u redu i moli te za malo nade.. I teško je...Pogled na stvarnost, na naše godine me zbunjuje.. Fakat sam zaljubljena...
Bio mi je i rođendan prije par dana i zapisala sam plus stvari i minus stvari koje su mi se dogodile.. E da... Lijepo je to jer ima puuno plus stvari... Pa eto,
maturalac je bio prekrasno iskustvo na kojem sam se zbližila s puno ljudi i upoznala ih bolje...na neki način zavoljela ljude s kojima sam osam godina bila u razredu..
ovogodišnje skijanje bilo je jako lijepo, puno bolje od prijašnjih...Upoznala sam Anju Paerson...
krizma je bila nešto čemu se nisam veselila baš, ali ispalo je jako lijepo...
ocijene u školi bile su bolje od očekivanog uz ne previše truda..
MIOC je škola u koju sam se upisala...htjela sam od malena...
Dublina ću se sjećat još duugo duugo....nezaboravno iskustvo...
na moru sam jednostavno uživala...sve je bilo polako s uživancijom i zajebancijom....
definitivno ću pamtiti ovu godinu po brdu prijatelja koje sam stekla i ljudi koje sam upoznala..... Počevši s Jelenom, Tanom, Anjom, pa tako i Dorom, Vlatkom, Zrinkom, Jelenom (Koprivnica), Španjolcima Pepeom, Albertom, Danielom, Carolinom, Vaniom, Albom, te Francuzima Martinom, Simonom, Lucom, Karlom, Pacom, Cloé, i ljude s mora....
Također sam se s nekim starim prijateljima zbližila... A pravi prijatelji puno znače...
Također sam se zaljubila nakon dosta vremena i dosta bolnih iskustava... sad uživam makar za mene budućnost ne postoji.. bojim se samo pomisliti na nju... =( ali sretna sam..jesam...
Jedini minus koji mi se desio bila je skolioza.
Ovo ljeto sam shvatila da neki ljudi dolaze u tvoj život, neki odlaze, ali svi se dopunjuju... U ovom koji je došao vidiš zamjenu za onog koji je otišao... I kolko god rastanci bili bolni, upoznavanje novih ljudi puno znači..Koji put trebamo pustiti život da nas odvede onamo gdje ne očekujemo... Dozvoliti si nove izazove i neisplanirane pustolovine jer u njima vidimo ljepotu življena..
Ove godine, često sam ostajala povrijeđena i razočarana, no naučila sam ponešto... Čak vjerujem da sam bolje upoznala sebe..
Negdje sam čula da rane zacjeljuju, ali ožiljci ostaju..Jesu li oni ono što nas podsjeća na loše iskustvo ili ono što nas tjera dalje u životu, da postignemo više i da težimo višem i boljem? Bilo je dana kad sam mislila da nikad više neću moć bit sretna, mislila sam da će me rane u srcu "gušiti" stalno i uvijek... Više ne mislilm tako... Sretna sam.. Rane su se pretvorile u ožiljke koji u meni bude lijepa sjećanja i uspomene... Sada sam sigurna da mi je trebala jedna stvar. Vrijeme.
Mislim da ja, vječiti pesimist polako otvaram svoje okice i počinjem gledati na svijet sa trunkom optimizma.. Mislim da da... Ipak bojim se..
Tko zna, što će mi se još dogoditi.. No znam jedno, živjet ću za trenutak i u sadašnjosti i više neću bježati od stvarnosti kao što sam to prije često radila...
Post je objavljen 08.08.2006. u 13:57 sati.