Marketing
Kuda idu divlje svinje
Evo popustio sam i ja zahtjevima mase i pišem post tek sada iako sam obećao još daaavno (ne trijas,jura,kreda davno ali ipak davno).
Jedan od razloga zašto kasnim je i to što sam bio na vikendici sa Hrcom, Perkom i Boogiem i inim ljudima koje sada neću spominjati jednostavno zato što mi se ne da ali neka se ne nađu uvrijeđeni.
Vikendica je u vukojebini (dobro nije baš vukojebina ali ja to volim tako reći) na Dravi blizu Aljmaša i ima puno blata kad hodaš kroz šumu i jedna dobra susjeda koja ima dijete al´ ipak draži nevine alkoholičare 50-ak puta dnevno dok se oni saftaju u dimu i znoju svojih radnih ruku…Uglavnom tamo sam pio,jeo meso i pokušavao pecati, ne nužno tim redoslijedom i ne sve jednakim uspjehom. Želim vam ispričati kakva sudba kleta nas je zadesila na putu u Aljmaš po osnovne potrepštine vino i kruh (zvuči sveto jel da),idemo mi tako šumom skačemo preko bara i bježimo od Thunderstruckova (htio sam naći slike i tih opakih živina li nema pa ako vas zanima šta je to obratite se na: http://perkules.blog.hr )
Kad odjednom šuškanje u grmlju i lom suhih grana a kroz nebo zagrmi moćan SKVIIIIIIIIIIIK isprva sam pomislio da je Perkules (inače tamo smo išli Boogie i ja i nesretni akter ovih događaja kojeg ne želim imenovati radi zaštite njegove časti nazovimo ga John Uhid ).
Počinjemo trčati, svatko prema svojim mogućnostima, Boogie prvi hrabro bježi što brže može lomeći Lade Nive ispred sebe, iza njega nepokolebljivo posrćem i klipšem ja, a iza mene sa bolno tužnim pogledom u očima trči mali John a ganja ga vepar, i to ne bilo kakav vepar već napaljeni vepar, onaj što ostavlja po 5 tragova kad hoda kroz snijeg. Uskoro je Johnov pogled postao još bolniji kad ga je moćna zvijer oborila na pod i svojim zapanjujuće spretnim papcima mu rastrgla majicu i hlače jadnog Udiha i zatim penetrirala ubirući Johnov pupoljak mladosti, ubirući njegov cvijetak beskrupulozno ga iskorištavajući. Vidjevši prijatelja kako se bespomoćno rita i urliče pod velikom zvijeri potrčali smo u pomoć, ja sam zabio Uhidovu glavu u blato (da ne bi udario u kakav kamen dok ga vepar trti) što je odmah utišalo njegove krike, dok ga je Boogie počeo udarati u potiljak da bi se prestao trzati kako bi vepar što prije završio i otišao. Dok je John mantrao ovo se ne događa, ritmično se njihajući poput zapostavljenog djeteta, osjetio je ljubav prema plemenitoj životinji, vepar je završio započeto i otišao..Tužan je prijatelj naš bio, ni broj vepru nije ostavio, pitao se kako će ga nazvati sutra, hoće li ga ikada vidjeti…kako će nazvati prvo dijete…u suzama njegovim od tuge i našima od smijeha pokupili smo njegove stvari sa poda i krenuli polagano prema vikendici…a John je ostao slomljenog srca i raskupušenog analnog vjenčića sa suzom u oku, jecajem na usnama i oštrom boli u debelom crijevu….
Ova priča je izmišljena (osim činjenice da smo išli na vikendicu i pješačili do Aljmaša kroz blato i ponešto od priče o silovanju našeg dragog prijatelja od strane vepra) ali je svaka sličnost sa pravim likovima namjerna i očita.
Dakle djeco što smo naučili iz svega ovoga???
Nikada u šumu bez pojasa nevinosti, kompasa, šibica (zalihe šibicare Osijek) i nekog oblika vatrenog oružja, ako ne nosite to ponesite barem šaku vazelina.
U stranu tragični incident, bilo nam je lijepo, pojeo sam astronomske količine mrtvih životinja sa roštilja i kotlovine uz minimalne primjese povrća i enormne količine alkohola u 3 dana što je rezultiralo nekim poprilično jedinstvenim defekacijama u poljskom Wc-u…a kad smo već kod poljaka (ne državljana poljske već istoimenog mjesta za defekaciju i uriniranje) mislim da je to jedna od velikih tvrđava zajedništva i solidarnosti koja je ostala u 20 stoljeću. Jer količina prijateljstva i povezanosti mora biti uistinu velika da bi svi srali u istu miomirisnu rupu i pritom uživali u jedinstvenom bukeu aroma koja se sakuplja sa vremenom uporabe.
Ima toga puno još o čemu bi sad pisao ali ne da mi se pa do sljedećeg puta
Živi bili i prcali….i kad idete kroz šumu poslušajte oko sebe i čuvajte se vepra
Post je objavljen 07.08.2006. u 20:36 sati.