Dugo se vjerovalo da su kompulzivne radnje dio OCD-a, ali tek su novija istraživanja pokazala da su one u biti nuspojave poremećaja. Naime, kako smo već objasnili u «bombardiranju uma», opsesije napadaju bolesnikov «um» i konstantno ga prenapućuju opsesivnim mislima. Mnoge od tih misli u biti su apsurdne, i «um» nije u stanju adekvatno reagirati na njih. Jedino što on može je na danu apsurdnost ponuditi adekvatnu drugu apsurdnost. Tako nastaju kompulzivne radnje.
I zdrave osobe mogu imati kompulzivnu radnju, najčešće u trenucima povećanog stresa ili nalaženja u situaciji s ograničenom kontrolom. Primjerice, neki vozači prije puta dva puta udare lagano rukom u volan. U njihovom mozgu pojavio se strah od nesreće na putu, koji je realan ali nemoguće je kontrolirati situaciju više nego voziti poštujući prometna pravila. Šanse za nesrećom jednake su svaki put kada bi vozač sjeo za volan, i svi su svjesni te činjenice. Kako nema nikakvog većeg utjecaja da pojača svoju kontrolu nad situacijom i smanji svoju anksioznost, vozač udari lagano volan dva puta. Njegovo "logičko kolo" u mozgu postavlja ovakvu logiku: «nikad dosad, kad bih udario dva put u volan, nisam doživio prometne probleme, što znači da neću niti sad ako udarim dva puta». Bez obzira na apsurdnost, anksioznost vozača pada i on stiže sretan na cilj. Kada stigne na cilj, paradoksalno, ne vjeruje da je sretan stigao zato što je dva put kucnuo volan, niti ako bi mu se desila kakva nesreća- ne bi vjerovao da se desila jer je možda zaboravio kucnuti u volan.
Djeca u nižim razredima osnovne škole imaju svoje «sretne olovke» kojima pišu ispite. Odrasli pak, vjeruju da će im hodanje ispod ljestvi donijeti nesreću. Rijetko kad pričaju o tome i, iako svjesni apsurdnosti, ne odustaju od izvedbi svojih «rituala». Tako su znanstvenici doznali da su kompulzivne radnje ustvari obrambeni sustav «uma» kojim pokušava smanjiti anksioznost. Dapače, istraživanja su pokazala da i životinje razvijaju jednako ponašanje u stresu- neki miševi u skučenom bi kavezu trljali prednju nogu o rešetku. Kako drugi miševi u istom kavezu nisu imali jednako ponašanje, interpretiralo se da je miš koji je trljao nogu na taj način smanjivao frustraciju i stres radi skučenosti prostora u kojem se nalazio.
Nažalost, kod OCD bolesnika ova defenzivna mjera postaje jednim od najtežih dijelova bolesti. Naime, kako OCD bolesnici imaju natprosječan broj irealnih strahova ( radi opsesija ), kompulzivne radnje brane razum praktički od svakog od njih. Tako broj kompulzivnih radnji može doseći nekoliko desetaka, te njihovo zadovoljavanje može uzeti mnogo vremena bolesniku. Tako OCD ovu defanzivnu taktiku uma iskorištava kako bi bolesniku još jače napakostio i još jače narušio kvalitetu njegovog života. Vozač koji boluje od OCD-a može patiti od višeslojne opsesije smrću za volanom, pa primjerice ima posebnu «defanzivnu» kompulzivnu radnju kako ne bi zgazio pješaka, posebnu «defanzivnu» kompulzivnu radnju da mu ne nestane benzina, posebnu radnju da ga ne udari kamion, posebnu radnju da ga ne udari drugi automobil, posebnu radnju da ga ne uhvati policija itd. Neke od tih radnji mogu biti kompleksne, primjerice «Ako dvadeset puta upalim pa ugasim radio, naći ću mjesto na parkiralištu, a nakon toga- ako pet puta upalim pa ugasim brisače, neće biti gužve u prometu». Tako kompulzivne radnje jako narušavaju kvalitetu života te vozačevu sposobnost da vozi. Za detaljnije informacije o kvalitete života OCD bolesnika, pročitajte Jedan dan u životu OCD bolesnika.
Post je objavljen 04.08.2006. u 20:48 sati.