Ushla sam po neznam koji put u bus i imala sam vremena se pripremit i razmishljati o tome kako che mi biti sad kad idem na duzhe od tri dana doma. No svjedno me je to pogodilo iznenada, doshla sam u kuchu koja je do prije tri godine bila moj dom i osjechala sam se strancem.
Chak i moja soba se vishe nije chinila mojom iako se nije znatno puno promjenilo od mog proshlog dolaska. Nije da nisam chesto dolazila, ali ovaj put je bio poseban, ovaj put sam osjetila da ja tamo ne pripadam i da su ti ljudi koji zhive u toj kuchi meni nepoznati, ovaj put sam im vidjela lica.
Zar je moguche da kao djete nevidish kako tochno izgleda lice tvoje majke, da zanemarish svaku boru i brigu i kao da svaka rijechi ima drugo znachenje. Uvidjela sam da zapravo nemam pojma kako su oni proveli svoj zhivot i dali su oni bili sretni,kad su bili tuzhni, shto se kod njih deshava.
Ja sam 18 godina svog zhivota provela sa stancima, i sad se najezhim kad samo pomislim na to da sam ja sigurno vech postala i stranac za njih.
Post je objavljen 27.07.2006. u 22:07 sati.