Marketing
VLAK ŽIVOTA
Bilo je ljeto,...sunčeve zrake dopirale su sve do najmanje rupice staroga hrasta. U blizini sjedio je starac, zamišljenog lica, usmjerenog gore, prema suncu. Kroz glavu prolazile su mu silne misli,...Razmišljao je o prošlosti, djetinjstvu,...odjednom mu se to sve činilo tako kratko,...kao da je prohujalo,...ali, ipak, osjećao se kao da to opet sve proživljava,...dječje igre, skrivanja od ljutitog oca, krađa susjedovih jabuka,...sjetio se one starice preko puta njegove kuće, bila je svima antipatična na prvi pogled, ali on ju je ubrzo zavolio,...pričala mu je priče iz mladosti,...uvijek je govorila:»život je najbrži, ali najvažniji vlak kroz koji put izgleda duži nego što to on zapravo je....»Onda to nije razumio, smijao bi se na samu pomisao na tu rečenicu,...činila mu se gotovo besmislenom,...tada je mislio da je daleko od onog starca kakav je danas,...gotovo nezamislivo,...Ta starica je već odavno izašla iz vlaka,...ostavio ju je jako brzo,...Njegova braća već odavno su zatrpana dimom iz vlaka,...i njih je brzo ostavio,...još je samo on ostao,...a oni? Ostaju i oni, on je taj koji ih održava živima,...kroz njegove snove oni su i dalje u vlaku,...koji vodi u smrt. Ne, to nije tako, možda nas on odnosi u bolji život, recite da je tako-pomisli starac,...suze mu počnu kliziti niz naborano lice,...ponašao se još kao dječak iz školskih klupa,...tako se i osjeća,...mora da je to još jedno razdoblje života,...možda idući put bude ljepše...ne, ne želi ovo zamijeniti,...ne želi izbrisati sjećanja,...voli svoju prošlost, pa na kraju i onu pametnu staricu...htjeo bi ju opet vidjeti,...zašto više ništa ne može biti kao i prije, pomisli,...odjednom, poželi ostati ovdje, gdje i je,...makar i takav, običan starac,...tako zamišljen nije ni gledao kuda ide,...ali, odjednom se zaustavi i suze počnu teći, kao prije, samo ovoga puta krupnije,...osjeti nešto na ramenu,...da, to je onaj isti golub kojemu sam spasio život,...ili je i njega vlak izbacio,....možda je ovo samo jedan od njegovih brojnih potomaka,...da,...tako je! Odluči starac...pogled usmjeri u pustu šikaru,...i osjeti tjeskobu,...izvuče iz naprtnjače mali stolac i sjedne na njega...osjeti tugu kao nikada prije,...obuhvati ga sjeta...pred njim prostirala se pusta šikara koja je zamjenila njegovo omiljeno jezero,...to jezero je tamo stojalo oduvijek,...pa, ono je i bilo znak tog mjesta, prema kojemu više ne osjeća ono isto što ga je prije i vezalo za njega,...tamo, na to jezero odlazio bi sa starijim bratom hraniti patkice,...majka bi im stavia u najonsku vrećicu kruha, ali otac to nije smio vidjeti,..on je to tumačio bacanjem najvažnije hrane,...ali, oni su osjećali potrebu da nahrane te prelijepe patkice. Pa, tamo je upoznao sve svoje prijatelje,...tada je stalno razmišljao kako će on kada ostari ići tamo svaki dan i dijeliti kruh s njima, ali veliki stroj uništio mu je sve snove,...sva ljepota nestala je... sirotinja je pobježala, a stvorila se još veća,...kada će doći kraj ovomu-razmišljao je starac,..volio je svoj kraj, onakav kakav je prije bio,...Danas si ga je mogao samo zamišljati i nadati se kraju noćne more. Odjednom, priđe mu malo djete i upita ga:» Striček, jeste dobro?» Starac u tom trenutku osjeti tugu i radost,...zagrli ga i rasplače se,...odgovor je prešutio,...taj mali dječak podsjetio ga je na njega u dječakovim godinama,...isto to upitao je jednoga starca prije smrti,...i on je plakao,...i također pred uništenim,...ljudi iz grada uništili su mu vrt, i sagradili zgradu za plaćanje poreza,..onda to nije razumio, danas mu je potpuno jasno,...i taj starac je plakao, baš kao i on, bez obitelji, bez ikoga,...ali, samo pola sata poslije, umro je,...bio je blijed, istina. Bio je on inače simpatičan,...povučen, nesiguran, a tako drag,...za to vrijeme majka ljutito povuče dječaka u stranu i ispriča se starcu,...odjednom, mrak padne, kiša počne padati, a za njom usljedile su i munje, pa gromovi,...starac je mirno, nepomično sjedio u stolcu,...sjećanja odjednom prestanu dolaziti, grom sve prekine,...
Sunce je sjalo kao i prošlo jutro,...na jednom od najljepših, ali najtužnijih hrastova bijeli papir izrezan iz novina stajao je zalijepljen,...sunčeve zrake obasjavale su ga posebno,...ljudi su prolazili, ni neprimjećujući ga,...onaj isti dječak od jučer pozove majku:» gle, to je onaj striček od jučer, vidiš?» Majka ga samo povuče, i tužno kimne glavom,...dječak se okrene još par puta, a onda se izgubi u daljini,.....
Put ipak nije tako dugačak kao što se čini,...
MACO MILA, OVO JE ZBOG TEBE I ZBOG SVIH VAS KOJI SU OTIŠLI IZ OVOGA SVIJETA,...ETO, PRIDRUŽUJEM VAM SE,...PREPUŠTAM SE VJETRU,...NEKA ME ODNESE,...I MENE, SKUPA S VAMA,...SJEĆAT ĆU VAS SE,...MOŽDA POD STARE DANE ZAVIRIM U BLOG, I SJETIM SE VAS,...OBEĆAJEM DA ĆE OVAJ BLOG TU STAJATI,...JER, OVAJ BLOG SVIJET SE OKRENUO NAOPAKO,...VIŠE NE VIDIM SVRHU,...MACASIVA NAJMILIJA KRALJICA OTIŠLA JE,...OVO SAM ZBOG NJE NAPISALA,...NISAM JU RAZUMIJELA ZAŠTO ODLAZI,...ALI, SADA U POTPUNOSTI,...BLOGERI MOJI,...KRALJEVI I KRALJICE,...SVI STE MI BILI POSEBNI, ALI KRAJ JE DOŠAO,...VLAK PROLAZI, A DA GA MI NI NE ZAMJEĆUJEMO,...VOLIM VAS SVE,....MOŽDA JEDNOGA DANA I ODLUČIM KRENUTI ISPOČETKA, ALI SUMNJAM,...OVAKO DOBRE BLOGERE NEĆU PRONAĆI NI NA KOJEM BLOG PLANETU,...OVO JE MOJ ZADNJI POST,....PORUČILA SAM VAM ŠTO SAM HTIJELA,...MACASIVI, LADY DY, HERI, ERIN, FORZI, BW, DETERMINNED DISSENTER, TINICI KOKI, BEČ, LADY66... NEMOJTE SE LJUTITI AKO VAS NISAM SPOMENULA,...SVE VAS JAKO PUNO VOLIM,...**LJUBIM**......
Post je objavljen 23.07.2006. u 13:17 sati.