Dobio sam novu sjekiru od tate i ujaka Trempa. Ujak je kovač i u dogovoru s mojim tatom napravio mi je sjekiru. I to ne bilo kakvu! Čeličnu patuljačku ratnu sjekiru! Ujak se stvarno potrudio i s jedne strane oštrice ugravirao je Moradinov simbol, a s druge simbol našeg klana. Guntar mi je rekao da tata tu sjekiru čuva već nekoliko godina i čeka da krenem u prvu pravu bitku da mi je pokloni. Tek sam se tada sjetio da su Guntar i Gantar isto dobili svoje prvo pravo oružje tek kad su krenuli patrolirat.
Osim jutra, kada sam bio kod kuće, dan sam proveo u zapovjedništvu, slušajući savjete iskusnih ratnika i pripremajući se za pohod. Svi patuljci koji su pozvani u misiju morali su biti na tim predavanjima te smo tako saznali da s nama putuje i pet svećenika, od kojih su dvojica zeleni ko i ja. Osim taktičkih savjeta, pregledavali smo mape tih tunela i "opasne točke", tj. područja gdje pauka ima najviše. Nije mi trebalo dugo da skužim da ta predavanja nisu pretjerano zanimljiva. Jedino je zabavan bio Bolig koji je stalno ispitivao koliko bačvi pive nosimo i koji su od tih pauka jestivi. Mislim da vođa pohoda, narednik Megrak, već sad žali kaj ga je pozvao! Ja ne žalim, jer znam da je Bolig, osim što je neozbiljan, jako dobar ratnik i da će pauci sami počet bježat od tog njegovog čekića.
A u njegovu sposobnost baratanja oružjem narednik se može uvjerit već sutra, jer sljedeća dva dana radimo na vježbalištu, gdje uvježbavamo taktičke manevre i dijelimo se u manje skupine. E, to je već puno zanimljivije od sjedenja u dvorani i slušanja o tome kak je mreža divovskog podzemnog pauka jako ljepljiva.
Post je objavljen 22.07.2006. u 23:59 sati.