Pregled posta

Zašto razdvajati različito?

Evo za početak moram vam se mnogima iznova predstaviti pošto sam zadnji kako tako konstruktivan post napisao davnog prvog ožujka, ali ni tada to nije bilo nešto pretjerano ili često.

Naime, počeo sam s „blogiranjem“ prošle godine, isto negdje u ovo doba, znači po ljeti. Izgleda da jedino tada imam nešto više vremena pa se mogu prepustiti i tim svojevrsnim ritualima opuštanja koji mi se poput mirisa svježe kave protežu mislima dok blogam.

Da ne duljim i natežem preći ću na stvar, odnosno na temu dana.



Uglavnom, mnogi se ljudi čude i tvrde kako su različitosti spremne za dvoboje primirja. Istina, ukoliko gledate to sa strane cura-dečko, partner-partnerica tada vaše različitosti dolaze do izražaja te se na taj način međusobno nadopunjujete kao par ali i pojedinci. Tada se vaše mane pretvaraju u prednosti te se međusobno povezujete tim svojim različitostima.

No, kada se radi o društvu, ili kako mi to mladi danas zovemo „ekipi“, tada je gotovo nemoguće postići harmoničnu staloženost kojoj teži moj aristotelovski duh kojeg mi je majka čitajući mi njegova djela još nerođenom u um udahnula.

Inače sam se dosad u životu uvijek družio sa apsolutno najrazličitijim osobama, bilo pripadnicima subkulura ili kakvim svojeglavcima. Razumjet će me i teenageri i oni stariji ako kažem da sam se uklapao i u društva sa metalcima i šminkerima, i frajerima i tetkama i sponzorušama i štrebericama. Uvijek sam nalazio „zajednički jezik“ između sebe i „takvih“ te se upravo zbog toga nikada nisam želio etiketirati sličnim pojmovima, ma kako to sebično od mene bilo. U redu bilo je uvijek društava u kojima sam se osjećao ugodnije i raspoloženije no to se „na prvi mah“ nikada nije dalo zaključiti. I nikada nisam imao s time nikakvih problema. Ukoliko je trebalo ići na cajke, bio sam za, ukoliko je trebalo ići na techno party – naravno da sam bio i više nego nabrijan. Ali nisam ni zazirao od okupljanja u rokerskim bircevima ili šetnji po osamljenim parkićima. I ne mogu reći da sam zbog toga bio manje „ja“. Dapače, time sam baš potvrdio svoje veliko „ja“ a to je da sam takav, odnosno poseban, odnosno prikladan svemu i svakome. I nikada neću misliti da zbog toga nešto manje vrijedim kao osoba, zato što se ne zatvaram u krugove ili bolje rečeno čopore socijalnih zajednica.

No problem je kod takvih zajednica što se unatoč pojedincima poput mene, koji su ih bezbroj puta željeli „pomiriti“ i spojiti, oni NE DAJU SPOJITI. Ne da im se objasniti da su zapravo negdje u dubini postojanja jednaki, samo da do te svoje potrebitosti dolaze na drugačije načine. Drugačije rečeno oni se razlikuju u načinu života ali ne i u smislu života. No izgleda da to nije dovoljno. Sva ta induktivna zaključivanja padaju u vodu iz razloga što teorija ne funkcionira u praksi.

Uzmimo za primjer moj jučerašnji uzaludni pokušaj „pomirbe“ različitih socijalnih kategorija. Dogovorio sam sastanak raznovrsnih ljudi točnije mišung ekipe kojoj sam teoretski predvidio uspješan prolaz. U tom čušpajzu od interesa našlo se šminkera, štrebera, alternativaca, klasičara, metalaca, partijanera i „luzera“. Dogovorio sam sastanak u fancy bircu, što je već na prvu ruku bio uspjeh pošto vjerojatno polovica spomenute ekipe u takav birc u životu ne bi kročila. I sve se činilo super, onako pričoravom oku kakva konobara koji trsi ruke parama odmnoštva ispjenih koktela za 50 kuna, no iskusno oko već je na prvi pogled vidjelo da stvari ne funkcioniraju. Ljudi su se „našli“ nekakvim svojim sedmim čulima te se grupirali već u prvim minutama „uspješnog druženja“. Sve je bilo nekako pritegnuto unatoč opakim koktelima i sisanju limuna nakon nabrijanih tekila. Naravno kako to šminkeri običavaju, nakon par sati nabrijavanja u fancy bircu slijedi odlazak u fancy disko sa elektronskom glazbom na čiju samu pomisao zazire ona druga generalna polovica ljudskog soja. Oni ne bi u Best, oni bi u Žabac pa u parkić (čitam im misli). Treći pak žele na dobri stari plesnjak u dobri stari Saloon na kakav se oni prvi nisu nikako navikli. Ostalima je pak „svejedno“ što samo dodatno papri cijelu situaciju odnosno pokušaj spajanja različitog.

Uglavnom fancy dijelu ekipe bilo je dosta fancy birca i trebalo im je više, dok je onim „drugim“ također bilo dosta konobara i glazbe koja je onako uglađeno tekla skupocijenim prostorom spomenuta bara. Tako da su se, začudo svi složili da plate pozamašnu cifru za 2 ture cuge i napuste ušmirglani kafić i krenu dalje. Naravno nemajući pojma gdje i kako. Neki se nisu usudili ni dati svoj prijedlog dok se pak drugi nisu ni pokušali usuglasiti sa drugima. Uglavnom razjarena i ugodno napojena ekipa nije znala kamo će dok se nisu formirale „vođe“ determinirane svojim čvrsto izgrađenim karakterima još iz doba puberteta. Vođe su pokušale ono što sam ja teoretski sanjao, no nije im uspjelo. Nekima je već bilo kasno, drugi su se preseravali po cesti dok se trećima dizao živac jer nisu navikli ići gradom bez taksija ili skupih autića svojih dragih sponzora.

Sve je trajalo još punih sat vremena bauljanja po gradu u potrazi za jedinstvenim odredištem koje nikada nije bilo pronađeno jer nam očito nije bilo suđeno. Nakon toga, bez obzira na pripadnost određenoj kategoriji prevladala je općeljudska značajka umora i isfrustriranosti koja je rezultirala razdvajanjem „ekipice“ i odlaskom kućama.

Uglavnom, moja pretpostavka o spajanju ljudi s kojima se ja tako tečno mogu družiti zasebno, - pala je u vodu. Baš kao i tekila koju je nespretni konobar prolio po dekolteu zgodne crnke željne novih avantura koje noćas nije dobila.

Post je objavljen 23.07.2006. u 12:00 sati.