Sjećam se da sam sanjala neku livadu.. Bila je prazna, pusta bez ikakvih zbivanja. Iza je bila šuma. Drveće se ljuljuškalo na prilično jakom vjetru, a nebo je bilo oblačno. Dok mi je vjetar strujio kroz kosu, naježila sam se kao da gledam neki horor. Dok sam hodala livadom, osjećala sam se kao da hodam kroz pustinju. Usne su mi se osušile od vjetra, a i postajalo je sve hladnije. Malo sam se približila šumi gdje je stajao stari, prašnjavi natpis: Ne ulazi! Lomljiva šuma
Nasmiješila sam se u sebi i pomislila kako bi samo idiot ušao unutra bez razloga. U daljini šume sam čula kako grane padaju. Jednom se čuo takav tresak da bi se zaklela kako je cijelo drvo palo! Stajala sam ondje par trenutaka i očekivala neki događaj. Ali sve je bilo mirno (osim grana), pusto i tiho. Prolazili su sati i sati, dok najednom nisam čula nekakvo režanje. Što je najbolje od svega, to režanje nije dopiralo iz šume nego s livade. Nečije šape su virile iz visoke trave. Same te šape su me toliko prestravile da sam nepromišljeno utrčala u šumu.
Ušavši u šumu, nešto me stegnulo oko srca... Ptice, ogromne, na granama. Crne, dok su im crne oči bljeskale crvenim odsjajem. Oči iste Hellinim..... Okrenula sam se i vdjela kako grana pada na mene! Počela sam vrištati i tog trena....
-Tena! Tena!-mama se derala. Ajme, kako sam bila sretna što ju vidim! Zagrlila sam ju i osjetila koliko sam znojna i kako drhtim. -Tenči, jel' sve u redu? Nešto si ružno sanjala?
Kimnula sam glavom i legla na krevet. Kako sam se iscrpljeno osjećala... Mama me je poljubila u čelo i rekla:-Zovi me ako nešto trebaš.
Izašla je iz sobe i ostavila pritvorena vrata. Duboko sam disala i pokušavala unormalizirati disanje. Usta su mi bila neobično suha, a čelo hladno kao led. Sklopila sam oči i ponovno zaspala.
Sljedeće jutro sam se probudila nekako dobre volje. Obukla sam nešto na brzinu i izjurila iz sobe. -Tata je već na poslu?-upitala sam mamu stavljajući si mlijeko u cornflakes. -Da, upravo je izjurio. Opet kasni, po običaju!-coknula je jezikom i natočila si kavu. -Ovdje ti je užina. Kako je bilo u školi jučer?-pitala me predavajući mi sendvič sa šunkom, sirom i majonezom. -Ummm, dobro....-ugrizla sam se za jezik. Ne znam zašto, ali joj jednostavno nisam htjela reći za jučerašnji dan. Možda sam jednostavno paranoična..! Ma, sve je ok. Danas ću razgovarati s Hellom i sve će se riješiti. Nakon što sam pojela poljubila sam mamu, obukla jaknu, uzela stvari i krenula u školu. Čini se da je jučer malo padala kiša. Bilo je osjetno hladnije, a vjetar jači. Stegnula sam svoju jaknu i potrčala. Čim sam stigla u školu prvo sam uočila Felidae. Njene lokne su poskakivale pri svakom njenom "hihotu". Očito je Spatt nešto jako smiješno ispričala jer se Felidae skoro ugušila od smijeha. Helle nigdje nije bilo. Krenula sam prema garderobi, ostavila moju očito beživotnu jaknu i krenula na sat zemljopisa. *Super, još jedan sat spavanja!* Zadovoljno sam se nasmiješila i ušla u učionicu. -Što je tako smiješno?!-Hella se stvorila iza mene. Imala je nekakve čudne ranice po licu, rukama i vratu. -N..ni..ni.ništa....-očekivano sam zamucala. Hella me ljuto pogledala, zaobišla i frknula torbu na stol. Sjela je poput Titana za stol, a zatim me blago pogledala:-Možeš tu sjesti.
Post je objavljen 30.06.2006. u 13:31 sati.