kako život može biti jadan,ali opet kad shvatiš da imaš nekoga ko te voli,i barem u mom sluchaju brine se za tebe više nego ti sam...sve se chini tako sjajno,no uvijek iza ugla negdje cheka onaj mali trn koji te bode duuuuugoooo,dok ti ne izranjava dušu a proces zacjeljivanja dugo traje,i predugo nekada i ne završi...koliko sam puta zaželio biti sam,da svi nestanu...ali nikada nisam se prestao nadati duboko unutra da che neko dochi i izvuchi me...toj osobi zahvaljujem iz sveg srca što me održava na životu i što me usrechuje...ovaj dio posvechen je njoj mojoj jedinoj...i volim je vise od ichega...
Post je objavljen 28.06.2006. u 22:31 sati.