Nijedna istina nije važnija za slobodu od starog programiranja ka pobjedonosnom kršćanskom životu od one o našoj prihvaćenosti. Ovime podrazumijevamo da Bog prihvaća nas. Efežanima 1:6 King James prijevod Biblije kaže, "... na hvalu slave Njegove milosti, kojom nas učini prihvaćenima u Ljubljenome." Rimljanima 15:7 kaže, "Zato primajte jedni druge.... kao što je i Krist vas primio u slavu Božju!"
Bog nas je postavio u Krista (I Korinćanima 1:30) i u Njemu smo prihvaćeni od Boga. Bog nas nije prihvatio samo zbog toga što nas je ljubio. On nije samo Bog koji je pun ljubavi i milosrđa, već je također i pravedni Bog. On nas nije mogao prihvatiti u nepravednom stanju, i tako nas je u prihvaćanju učinio prihvatljivima. Mnogi stihovi svjedoče o ovoj velikoj istini. Ivan 1:12,13: On nas je "rodio" i učinio nas svojom djecom. II Korinćanima 5.21: On nas čini pravednima u Kristu. Kološanima 1:12: On nas je udostojio da budemo sudionici u baštini svetih. Nije nas samo prihvatio onakve kakvi smo bili, sa našom grješnom egocentričnom prirodom, već nas je učinio "novim stvorenjima" (II Korinćanima 5:17) i dao nam je svoju narav (II Petrova 1:4).
Kad smo primili Božje prihvaćanje, primili smo potpuno prihvaćanje. Božji darovi su savršeni i potpuni. Ništa što bi drugi ljudi ili okolnosti mogli učiniti, neće uvećati ili poboljšati Njegove darove. Tako imajući Božju prihvaćenost, imamo potpunu prihvaćenost. Nikad ne trebamo imati osjećaj kako moramo imati prihvaćanje drugih ljudi, okolnosti ili nekih drugih izvora.
To objašnjava kako je Isus mogao izdržati svekoliko odbijanje za vrijeme Njegovog života na zemlji, a da nije razvio nijedan od osobnih problema koji tište čovječanstvo. Došao je na svijet sa Božjom naravi, znao je da ga Bog prihvaća i da imajući Njegovu prihvaćenost, ne treba prihvaćenost ljudi (Ivan 5:41).
Imajući Božju prihvaćenost, mi također imamo bezuvjetnu prihvaćenost. On je svoju prihvaćenosti dao svima koji su u Kristu. Jer smo primili Njegovo prihvaćanje u trenutku kad smo spoznali Krista i bili postavljeni u Njega (kad smo povjerovali i bili spašeni), to što nas je Bog prihvatio ne temelji se ni na čemu što smo mi učinili. Do tog trenutka mi duhovno nismo bili rođeni. S obzirom da nismo ni bili živi, kako smo išta mogli učiniti? A pošto nam je Bog dao svoju prihvaćenost u trenutku našeg duhovnog rođenja, nije nam dao šansu da to zaradimo nakon što smo oživjeli. Dao nam je svoju prihvaćenost na temelju onoga što jesmo – Njegova djeca – a ne na temelju onoga što smo učinili ili ćemo ikad učiniti. Većina ljudi koji su roditelji prihvaća svoju djecu na taj način. (Što je novorođena beba učinila da bi zadobila prihvaćanje?) Koliko sigurniji možemo biti mi da Otac ljubavi prihvaća svoju djecu bezuvjetno.
Jer je naša prihvaćenost potpuna, bezuvjetna i temeljena na onome što mi jesmo, a ne na dostignućima, problem naše prihvaćenosti – i naše prihvatljivosti – je riješen. Znajući to, ne moramo više tjeskobno tražiti prihvaćanje drugih, već radije poput Isusa možemo biti oni koji će davati prihvaćenost drugima. Na križu, dok je patio i bio konačno odbijen, On je dao svoje konačno prihvaćanje, posredujući za oproštenje svojim ubojicama (Luka 23:24). Programiranje koje je u nas ugradio svijet i sotona da nam "pomogne" da se nosimo sa problemima vlastite prihvaćenosti, postalo je dodatni teret. Mi nemamo taj "problem sa prihvaćenošću".
Tražite od Boga da vam tu Njegovu prihvaćenosti učini stvarnom; možda se možete ovako moliti: "Oče, izabrao sam vjerovati da si me prihvatio u Kristu i da je moja prihvaćenost potpuna i bezuvjetna. Vjerujem da ćeš to učiniti stvarnim za mene. Nauči me da ja mogu davati svoje prihvaćanje drugima, jer si me ti takvim učinio. U Isusovo ime."
Post je objavljen 23.06.2006. u 09:06 sati.