Ponekad mislimo da znamo. Ali neznamo..nikad. Jer ono što bude šokira. I poslije,kad proleti vrijeme,svatimo koliko smo glupo znali.jer sada je nešto drugo..očito je nešto sasvim drugo. I mi smo neki drugi, onakvi strani kakvima se nismo očekivali. Ponekad lijepi,prikrade se,no ponekad I ne baš.
S godinama se pojednostavnimo.
Učimo na drugima za sebe,I na sebi za..sebe.
Sve stvari stare same od sebe, one propadaju iako ih ne diraš. Knjige prašnjave, ljudska koža se bora,iznutra nas boli više jer se smežuravamo, odjeća koja stoji u ormaru blijedi,tkanina se opušta…. A sve bez diranja, samo od sebe,u onom vremenu što prolazi mimo nas,ponekad s nama a ponekad jako daleko od nas.
Blijedi li vrijeme tu odjeću?
Kako prašina pada..što ju stvara… zrak,, ta vlaga neka ili sparina koja dolazi od atmosfere,od oblaka I sunca..jel to I nas stari?
Dugo sam mislila da je moja velika katastrofa ta osobina koja je zapravo moja genijalnost. do danas.
Naša neprilagođenost je naša genijalnost.
Postoji neki nehotičan način da uhvatimo ono što nam izmiče u buci vremena…. No,pomiriti se sa svijetom I životom kakav je da je..jer ionako će protjeći,, Tu je budala u pravu. Ali ne sasvim… Sa izuzimanjem očajanja izuzimam sebi neku drugu faunu u noći osim sivih mačaka. Pa onda kažu : da sam barem zaljubljen.
Drugim riječima ako se život nastavlja samo tako I bez obzira na sve, onda se nastavlja I misao…negdje drugdje, vrluda tim prečacima koje nevidimo kada izuzmemo očajanje I samo… živimo
Mala soba na kraju grada.i dosada.
Neka katastrofa moguće nas natjera na kataklizmu. Potjera naš strah I promijeni nam perspektivu I opet… skroz
Post je objavljen 19.06.2006. u 23:37 sati.