Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
"To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše" , Samo to i ništa više.
sve se ruši... poput kule od karata... pada u bezdan... a On... On se usred tog krša samo smije... dok mu lice obasjavaju suze... ja ležim... gledam pred sebe staklenastih očiju... suze ne dolaze... nema ih... presušile su sve rijeke... rijeke žive vode...
i molim se...
"rijeke žive vode, potecite, neka duh se razlije. svakom žednom srcu, donesite, Božju ljubav zauvijek"
ne vjerujem u Boga...za mene on ne postoji... ali molim se...
licemjerno... kao i uvijek...
LJUBAV JE STRPLJIVA, LJUBAV DOBROSTIVA