Marketing
neka vrsta popdnevnoga psihičkog bluesa...
Vrijeme je baš nikakvo… Oblaci, a ne pada ni kiša, već neko bljutavo vrijeme. Ni LJ od ljeta… Plus što bih napokon trebala početi nešto učiti, ispit iz engleskog mi je 29.6., a prijemni 10.7… I plus što njega neću vidjeti još dobrih 20ak dana zbog niza glupih okolnosti… I stvarno ne znam kako veza od dva mjeseca može izdržati uz toliko dana neviđanja… Nisam neka posesivna ženska, daleko od toga, ali… Ali, želim svoga dečka…
hm, sad mi najmanje treba bilo kakav oblik pesimizma. ma, bit će sve ok…!
Sinoć sam imala gošće, male rodice, od kojih je jedna 3., a duga 5. razred. Ako se možete sjetiti sebe u tim godinama, stvarno je bila fora prespavati kod starije rodice. Isprevrtale su mi čitav ormar, oblačile moju robu, stavljale nakit, i to s takvim oduševljenjem… Još kad sam im rekla da mi je prijatelj student modnog dizajna, bile su uzbuđene i tražile da mu pošaljem njihove slike. Stvarno ih je bilo smiješno gledati kako se namještaju (još ova jedna kaže nije joj dobra ''poezija'' , umjesto poza, lol). I baš sam me ova manja razveselila kad mi je napisala malo pismo, kako me stvarno voli, i kako sam joj najdraža rodica, lol. Kako bi djevojačka večer bila prava, morale smo i voditi ozbiljne razgovore… E, šta reći djeci od 9 i 11 kad vas pitaju šta je seks, i šta znači kondom?? Diplomatski sam se izvukla i počela : ''Ma to je ono kad se ljudi vole..'' 
Bilo bi zabavno opet biti dijete na jedan dan, ali kad se sjetim da poslije toga slijedi pubertet i srednja škola, čitav proces traženja i definiranja sebe, koji u biti traje čitav život, ali u pubertetu je pod utjecajem hormona, okoline i ostalog
.
Lakše je mozgati o tome tko si, gdje pripadaš, kamo ideš bez prvih prštića na licu…
Post je objavljen 07.06.2006. u 15:26 sati.