Godinu dana čekam zadnji tjedan u svibnju i opet sve obavljam u zadnji čas; pet dana trčim naokolo kao sumanuta, kuću okrećem naopačke i panično smišljam što im sve može zatrebati doma dok sam ja na putu. Par sati pred put na trenutak me hvata panika; zašto taj referendum mora biti baš dok sam je dolje i hoće li sve to mirno završiti, ali srce junačko je izdržalo kraće kolebanje "ići ili odustati" i tri strašna ronioca kreću prema jugu.
Vozimo se dugo i ja uživam u najljepšem pogledu. S jedne strane more i otoci a s druge kamen i zelenilo. Mogla bih danima ovako, mislim se, i jedino što me još muči je što će biti na graničnom prijelazu. Ta briga se pokazala bezrazložnom jer su na granici bili ljubazni i nisu pravili probleme oko ronilačke opreme. Sad, kad je nestalo i te zadnje nelagode u stomaku, oduševljeno buljim kroz prozor, baš kao i sickofitall u svom postu "Cypress Hill".
Čekajući trajekt u Kamenarima naručili smo kavu. I dok je stigla kava stigao je i trajekt i mi smo, ne znajući kako bukvalno svakih 10 min ima novi, panično poskakali sa stolaca ostavljajući za sobom nedirnutu kavu. Dok smo se ukrcavali stigla nas je konobarica noseći plastične čaše u koje je prelila kavu da možemo piti na trajektu.
Za dva sata (uključujući par pogrešnih skretanja :) stigli smo u Rose.
Prije nisam dolazila u Crnu Goru, sve mi je tu novo i ja sam oduševljena prirodom i ljudima. Mislim da bilo gdje na svijetu mala mjesta žive svojim posebnim životom i van standardnog vremena traju u nekom paralelnom svemiru. A Rose, sa svojih par kuća su živi primjer za to. Pored odličnih podmorskih terena i izuzetno niske cijene ronjenja pokazalo se da su Rose i idealno mjesto za riješiti se svakodnevnog stresa. Tih sedam dana tamo vrijeme je stalo i ja se nadam se kako ću opet doći.
A ronjenje...to je priča za sebe.
Post je objavljen 01.06.2006. u 22:56 sati.