Marketing
nastavak...
I poglavlje
- Gospodine, je li vam dobro, cijeli ste mokar - reče stranac- što vam se dogodilo?
Nije mi bilo jasno gdje sam, kako sam tu dospio niti tko je taj atraktivan, mladi gospodin. Nešto je bilo čudno u svezi njega.
- Da, sve je uredu, valjda sam zaspao na madracu - iako ni sam nisam imao pojma što se dogodilo.
- Madrac? - gledao me je čudno- pa zar nije hladno za kupanje? -rekavši to zakopčao je svoju 'umjetnički' zakrpanu crno-crvenu kožnu jaknu .
Nisam znao što bi mu odgovorio jer snijeg je bio posvuda oko mene.
- Mala avantura- dosjetih se
- Ah, divim se vašoj hrabrosti.
Bilo mi je čudno kada je spomenuo hrabrost jer se u meni instinktivno pojavio nevjerovatan strah od koje sam se cijeli stresao!
- Jeli vam hladno? - zabrinuto me je pogledao
- Ne, uplašio sam se - molim ?!? Što ja to pričam!!!
Te riječi izašle su mi iz usta prije nego li sam imao vremena razmisliti o odgovoru. Zbunio sam se, objasnit ću mu da me nije strah, da je to samo mali nesporazum.
- Jako sam se uplašio- ŠTO!?!?!Tko je to rekao, što mi se događa???
Aaaaaaaaaa!!!! Kvragu, pakao (čudna reakcija na riječi koje pomislih, u ovom trenutku još ne pojmljiva, objasniti je trenutno ne mogu)...
- Čega ste se uplašili? - upitao me je gospodinčić proždirući me svojm znatiželjnim okicama
Laži, laži, laži, tako ti svega laži!!!!!
- Ja, ja... pustimo sada to, jako ste mi simpatični - MOLIM?!?
Tko to govori u moje ime, tko me za jezik povlači, zašto? No, iako protiv moje volje, stvarno mi se sviđao... zar sam?!? ... jebem ti... (htio sam zamisliti boga, ali sam osjetio da sam jako daleko od njega, a to me još više smrznulo)
Šokirao sam ga, jadan dečko je ostao zbunjen. Ni sam ne znam kako bih želio da reagira, htio bih se nadati da neće prihvatiti moju igru, ali nešto unutra me tjera da izgaram od želje za njim.
Osmjehnuo se, rekao hvala i otišao.
Suvišno je reći da sam bio zbunjen, ništa mi nije bilo jasno, no nisam imao vremena pokušavati nešto shvatiti u tom trenutku jer mi se mokra odjeća zalijepila za tijelo koje je polako ali sigurno poprimalo modro-ljubičastu boju. Smrzavam se! Krećem se iako ne znam kamo, prati me čudan osjećaj da se krećem kući. Začudo sat mi još radi, osam je sat i devet minuta. Ljudi me prijeko gledaju, tko bi im zamjerio, snijeg je do koljena a ja mokar šetam gradom iako slutim da se tu krije još nešto.
Noge se i dalje kreću, a ja i dalje ne znam gdje. Osjećam zgrade koje su očito oko mene no ne primjećujem ih, mutne su, a iako ne visim prozore čujem zvukove koji iz istih dopiru. I dalje hodam. Iza mutne zgrade polako se nazire izlaz iz ovog labirinta sjena. Zgrada, mala, kristalno čista koju vidim jasno kao dan. Iz džepa vadim ključ, ruka je brzo otipkala ulaznu šifru na vratima, nisam je upio zapamtiti, bit će problema ako ponovo budem morao ulaziti u zgradu. ?!? Otvaram sandučić, računi, računi, računi, nema im kraja, kao da me dugo nije bilo, što je zanimljivo, jer uopće ne prepoznajem ovo mjesto. Penjem se gore....
Post je objavljen 01.06.2006. u 10:38 sati.