Donosimo tekst o stanju u tvornici duhana iz daleke 1875. godine. Tekst je objavljen u listu Radnički prijatelj.
IZ ZAGREBAČKE TVORNICE CIGARA
Zagreb, 25. januar, 1875.
Naročito teški razlozi potakli su me da uzmem pero u ruke i da našem radničkom listu dadem prilog s prikazom modernih poslovnih i industrijskih prilika. Radi se naime o načinu rada u ovdašnjoj Tvornici cigara, dakle u jednom erarskom industrijskom poduzeću. Ono što sam o tome stvarno saznao toliko prelazi granice obične humanosti da nisam mogao a da to ne objavim, bez obzira na pravo i pravičnost između poslodavca i radnika i bez obzira na općenito loše odnose koji ovdje prevladavaju među njima, u korist poslodavca. Pogođenima nije dano da se sami za sebe založe, pa su zamolili mene, i zato valjda neće nitko moći govoriti o nepozvanom odvjetniku, a i dužnost je radnika da se međusobno zalažu i bore za svoju doborbit i nevolje.
Kako je poznato, zapošljava kr. financijski erar za izradu cigara samo ženske radnike; državi treba za podmirenje raznih potreba mnogo novaca, strahovito mnogo novaca, i stoga kod nje postoji težnja da izbije što više novaca iz svih vrela prihoda. Upravo zbog toga nastojanja zapošljuju se samo ženski radnici, jer se njima, pod izlikom da su samo ženski radnici, daje plaća toliko niska da to nitko ne može ni zamisliti. Najbolje radnice zarađuju za tjdan najviše 2-3 for., ali većina među njima, još djeca, koja prema obrtnom zakonu ne bi ni smjela biti zaposlena, dobivaju svega 60 krajcera na tjedan, jedan sekser na dan! Je li to zarada koja odgovara učinku pa ma kako slabih ruku! I kako se mogu one radnice koje su samohrane, čija egzistencija ovisi samo o toj zaradi, prehraniti time?! A samo je najveća bijeda prisilila odnosne roditelje da svoju djecu u uzrastu, kad još spadaju u školu, pošalju za bijednu nadnicu u tvorničke radionice koje zbog materijala šta se u njima prerađuje spadaju među najnezdravije, i upravo su opasne po život i zdravlje djece.
Toliko zasada o zaradi radnica, jer hoću da navedem još ponešto za što snosi krivnju sam upravitelj tvornice. Naime, u tvornici postoji kućni red koji, čini se, nije napravljen zato da se održi red, nego za nečije novčane interese, jer taj kućni red propisuje i utjeruje što je više moguće novčanih kazni, za najmanji propust kažnjavaju se odrasli novčanim odbicima, i već se dogodilo da je jedna djevojka u jednom tjednu morala platiti više novčanih kazni nego što je dobila plaće. Ali što se dešava s ustegnutim novcem? – Ha, kakva drskost radničke fukare da traži o tome polaganje računa! – Djeca kojima se ne može ništa odbiti od njihovih 60 krajcera, kažnjavaju se kaznom klečanja za vrijeme podnevene pauze. Ropstvo!
Dalje treba spomenuti da u tvornici postoji bolesnička blagajna, za koju se svakoj radnici, bez obzira na zaradu, usteže 10 krajcera na tjedan, za što ona u slučaju potrebe dobiva hranarinu od 1 fo. 20 krajcera, uz eventualne medikamente. Kako li je to humano uređeno mislit će gospodin direktor. Ali da bih dokazao u kakvom je neskladu ova hranarina od 1 forinta 20 krajcera prema visokim uplatama od 10 krajcera tjedno, navest ću da se Radničkom savezu uplaćuje mjesečno 50 krajcera, dakle za nekoliko krajcera više, ali se za to može podići hranarina od 5 guldena. Davati radnicima malu plaću, a ipak uzimati veliki odbitak za bolesničku potporu, to je humani način poslovanja tvorničke direkcije. Kod ove bolesničke blagajne također se polaže računa što je sa sekserom koji se radnicima odbija u slučaju bolesti, i koji im prema tome još uvijek pripada.
Ali još jedna slika! Već prošlog ljeta izdao je gospodin direktor tvornice zapovijed da se za ovogodišnje poklade priredi ples za koji je svaka djevojka morala priložiti jedan forint. Sakupljalo se već od Štefanja prošle godine, ali radnice ne mogu prirediti ples jer nisu mogle sakupiti novaca i – jer jedva zarađuju toliko da se mogu za nuždu obući, kamoli da bi mogle nabaviti nakit za ples.
No kako su se radnice često puta žalile upravi zbog svega ovoga što sam naveo, a naročito radnice nisu mogle izvršiti spomenutu zapovijed gospodina direktora, obećao im je da će odsada još strožije postupati nego do sada. Pa, sa srećom, gospodine direktore! Ali sjetite se da prejako nategnuta žica puca, i lako može grubo pogoditi u lice svojeg napinjača. Vi, blago rečeno, niste u pravu kad hoćete govoriti o strožem postupanju, naprotiv, primijenite na vaše podređene blaži postupak, kao što dolikuje. Ne vjerujete da vam služi na čast da prema ženskim radnicima postupate kao tiranin. A zatim, vodite brigu o boljem plaćanju radnica, zalažući se za to kod financijskog erara, jer ovoj sadašnjoj plaći savršeno pristaje poslovica: «za umiranje previše, za život premalo!»
Objavljeno u listu Radnički prijatelj (Der Arbeiterfreund) br. 5, Zagreb, 31.01. 1875.
U tvornici duhana radilo je 1875. godine 30 radnika, 257 radnica i 228 djece, u većini djevojčice ispod 14 godina. Među njima bilo je i djece od 6, sedam i osam godina.
Post je objavljen 28.05.2006. u 16:27 sati.